Scenario: Leigh Scott
Ako
prepoznajete gornja dva imena, lako biste mogli pomisliti da je Quantum Apocalypse djelo Asylumove
kuhinje, ali to nije tako, bar nominalno. Istina je, međutim, da on zadržava
skoro sve osobine koje krase «filmove» pomenute kompanije. Takođe, primijetimo
da je vrlo tužno da neko prepoznaje imena ljudi koji snimaju filmove za Asylum.
Istine
radi, moram priznati da je ovaj film znatno manje nepodnošljiv od skoro svih
Asylumovih koje sam gledao (osim Invasion
of the Pod People, koji je igrom slučaja takođe djelo Lija Skota i Džastina
Džonsa, a gledljiv je ne zbog nekih filmskih kvaliteta već zbog neobično velike
količine seksa i golotinje u odnosu na ostatak njihove ponude). Ukratko, mogao
bi se opisati kao Rain Man meets
Armageddon.
Dakle,
ispostavlja se da neka kometa treba da prošiša u blizini Zemlje, kometa, naime,
koja na potpuno bizaran način naglo promijeni svoju putanju. NASA je naravno
zbunjena ovim otkrićem i onda zovu nekog lika i neku ludaču, koji su kao
genijalni mladi teoretski fizičari, da provale u čemu je stvar. Pokazuje se da
nije problem sama kometa već to nešto
što joj je skrenulo putanju, a što je zapravo neka vrsta crne rupe, samo još
gore, jer usisava sve živo i pravi belaj i za nešto više od jednog dana Zemlja
će da nestane kao da je nikad nije ni bilo.
Uporedo
sa naporima tih likova da otkriju o čemu je riječ i kako da spase planetu,
pratimo izrazito nezanimljivu porodicu gradonačelnika neke selendre, ne znam
tačno koje, možda Njujorka ili tako nečega, nisam upratio. On ima dvoje djece,
sina tinejdžera i malenu osnovnoškolsku kćerčicu i oni žive sa njegovom mnogo
mlađom ženom (koja je prije materijal za curu njegovom sinu a ne njemu) i
autističnim ali briljantnim bratom koji raspolaže gomilom podataka, mada je
autističan. Tog lika glumi izvjesni Ret Džajls, koji je već glumio po
Asylumovim filmovima. Iako nije Dastin Hofman, mora se priznati da je njegova
glumačka performansa sasvim podnošljiva. Jasno, pokazaće se kasnije da je
upravo taj autistični gradonačelnikov brat ključ za rješenje problema.
Problemi
sa ovim filmom su dvojaki. Prva grupa tiče se tretmana nadolazeće apokalipse, a
druga dramskog momenta. Što se tiče prve grupe, nije teško pogoditi da problemi
uglavnom dolaze zbog nepostojećeg budžeta. Tako imamo gomilu scena u kojima
likovi govore o raznim katastrofama koje se po svijetu dešavaju, ali ništa od
tih katastrofa ne vidimo na ekranu, što djeluje pomalo komično. Istina, imaju
dva ili tri dobra momenta, npr. scene snimljene u ulici kroz koju je stvarno
produvao nekakav tajfun ili nešto slično, pa je svo drveće počupano i sl.,
zatim, pošto se iz nekog razloga gravitacija smanjuje kako se približava
katastrofa, stvari postaju sve lakše, pa tako u jednom trenutku otac i sin bez
većih problema podignu auto i zafrljace ga nekoliko desetina metara u daljinu
(međutim, čak i ovaj vrlo dobar moment sa smanjenom gravitacijom tretiran je
vrlo nekonzistentno tokom filma). Međutim, sve u svemu, scena katastrofe i
razaranja je vrlo malo i ovakve filmove u suštini ne treba praviti ako niste
Roland Emerih i imate pri ruci nekoliko stotina miliona dolara (budžet ovog
filma bio je nikakvih 6 miliona).
Problem
sa dramom je sljedeći: Gradonačelnikova mlada žena je valjda nekakva policajka
or something i neviđena je ćurka. Stalno
je namrgođena i oće da šefuje ljudima oko sebe i nadao sam se da će da zagine
negdje usput ili da je bar neko dobro išamara i izlemači, međutim ništa od toga
se nije desilo. Što je još gore od toga – taj idiot od gradonačelnika smatra da
je sasvim u redu da njegov sin svoju maćehu zove «mama» i vrlo se čudi što sin
to odbija. Međutim, na kraju filma, kad se sve sredi i kad se svi izgrle i
izljube, on nju stvarno zovne «mama» i tu sam bio vrlo blizu da se ispovraćam.
Moram da
spomenem i vrlo upečatljiv lik predsjednika SAD. Ako ste mislili da je Deni
Glover bio over-the-top u 2012., čekajte da vidite ovu likčinu! Na njega su
istovarili sve moguće klišee o američkom predsjedniku, tipa da ne želi da
bježi, da hoće da bude sa svojim narodom, da sipa «mudrosti» od kosmičkog
značaja ko iz rukava i sl. a pri tom konstantno šuška ko Dejvid Karadin u Kill Bill. Ključna scena je kad odluči
da se obrati naciji i naravno svi Amerikanci se okupe pred televizorima da čuju
šta će PRECJEDNIK da kaže i on počne da baljezga nešto kao emotivno, a violine
gude u pozadini sve jače i jače, do maestralnog krešenda na kraju, mada je
govor zapravo gomila budalaština i čovjek nije rekao apsolutno ništa. Ova
istorijska scena mi je izmamila osmijeh i značajno popravila raspoloženje.
Likovi
u filmu u nekoliko navrata objašnjavaju svoja otkrića i prirodu tog čuda što
prijeti da uništi Zemlju i pritom se razbacuju raznoraznim fensi terminima koje
su vjerovatno pokupili s Vikipedije kad su ukucali «teorijska fizika». Ovo je
pošteno, što se mene tiče – ja pojma nemam s fizikom i mogli su da laprdaju šta
hoće, mada pretpostavljam da bi bilo ko ko zna išta o toj nauci lako pokazao da
je u pitanju obična gomila budalaština. Uz sve to, mora se priznati da je sam
kraj filma duhovit, domišljat, nekonvencionalan i sasvim sigurno znatno
inspirisaniji od uobičajenih
poslaćemo-astronaute-da-izbuše-rupu-i-raznesu-asteroid završetaka kakve obično
imamo u ovakvim filmovima. Ne kažem da je smislen ili tako nešto, ali zanimljiv
svakako jeste. Sve u svemu, Quantum
Apocalypse može da dobije prolaznu ocjenu ako ste vrlo tolerantni. Primjera
radi, znatno lakše sam ga svario nego npr. Lost
City Raiders koji sam gledao nekoliko dana ranije.
No comments:
Post a Comment