Tuesday, November 26, 2013

Pisma myortvogo cheloveka (1986)

Režija: Konstantin Lopušanski

Scenario:  Konstantin Lopušanski, Vjačeslav Ribakov, Boris Strugacki





Dok se ne skanim da actually napišem neki novi tekst, evo još malo recikliranja onog prastarog bloga sa mogbloga.rs. Primijetićete da se često spominju fraze tipa "ovaj blog", "u budućnosti" i sl., koje su se u to vrijeme odnosile na taj blog, međutim te fraze ostaju nepromijenjene jer se igrom slučaja ispostavlja da mogu da se odnose i na ovaj blog.
 
Za razliku od Rolanda Emeriha, koji je sa svojom 2012 (o čemu će biti riječi kasnije na ovom blogu) stvorio THE blokbaster, jednu od najspektakularnije prenaduvanih bombastičnih tvorevina EVER, Konstantin Lopušanski pripada drugoj grupi autora – onih koji smatraju da kraj svijeta ne samo da nije toliko spektakularan, već je distinktno uncool. Što se toga tiče, može se smatrati da on na neki način ide tragom fenomenalne knjige On the Beach Nevila Shutea (o kojoj će biti riječi kasnije na ovom blogu). Međutim, razlika je što se u ovom filmu tu i tamo kroz sveopšte beznađe provlači i pokoje zrnce nade i ostalih čudesa.

Daklem, priča (ako se uopšte može tako nazvati, imajući u vidu debeo nedostatak plot tvistova, izdaja, prevara, otkrića glavnog protagoniste da je zapravo mrtav i ostalih stvari koje čine kvalitetan film) prati grupicu naučnika koji su nakon nuklearne katastrofe stacionirani u podrumu neke porušene zgradurine – đavo me odnio ako znam šta je, nekakav fakultet ili možda muzej, nisam baš najbolje upratio – i, nemajući šta pametno da rade, filozofiraju o ljudskoj rasi, šta je čini tako pekuliarnom i zašto li je odlučila da samu sebe uništi. Većina njih je prilično nezadovoljna takvim razvojem situacije i neki odlučuju da se upucaju, a neki opet (kao npr. žena glavnog junaka) da umru od bolesti izazvane radijacijom. Mada, jedna žena iz ekipe iz nekog razloga odlučuje da hoda gola okolo. Čuda čini ta nuklearna katastrofa...

Što se glavnog like tiče, to je neimenovani (bar se ne sjećam da sam čuo njegovo ime, a to važi i za većinu ostalih likova) naučnik koji odsjeća određeno breme odgovornosti za kataklizmu koja je nastupila, jer je radio na tim nekim projektima i slično. On non-stop piše pisma svom sinu koji je negdje tamo daleko, in fact nije baš najjasnije gdje. Realna je mogućnost da je totalno mrtav, no ono što je sasvim izvjesno je da pisma neće pročitati. Tako da, actually, starac zapravo ta pisma piše samom sebi, ne bi li se nečim zanimao tj. olakšao svoju dušu.

Razlika u odnosu na potpuno beznađe koje vlada u On the Beach ogleda se u sljedećim stvarima: Prvo, apparently, likovi su bezbjedni od radijacije u tim zgradurinama u kojima žive, a kad idu napolje onda se obuku u opakoizgledajuće kostime s gas maskama i sve bude super. Drugo, postoji nešto što se zove Bunker, nekakav last resort ili tako nešto, za šta se izdaju propusnice. Tu ordiniraju nekakvi doktori koji te propusnice izdaju samo «korisnim» i zdravim osobama (think 2012). Trenutak iskupljenja (iskupljenja za šta konkretno? Nemam pojma blagog) za našeg heroja stiže u vidu čopora autistične dječurlije koja naravno ne mogu da dobiju propusnice jer su, je li, autistična. On se brine o njima i podučava ih raznoraznim stvarima (među kojima je najbitnije obilježavanje Božića, pojedite to vi ateisti i agnostici, mwahahahah!). Nakon treninga starac je spreman da se povuče, a djeca u prilično otvorenom kraju jure po nekakvom snijegu ili pijesku ili šta već, što valjda simbolizuje da ima nade i u najcrnjim situacijama. Heh, recite to Partizanu za Ligu UEFA.

Priznaću, po cijenu da ispadnem tupavi ljubitelj Emerihovih blokbastera, da me sama priča nije pretjerano u srce dirnula. Ima tu naravno sjajnih stvari, neka od onih filozofiranja su zapravo interesantna, a i taj glavni lik je jedan simpatičan čiko i sve to, međutim ne bih priču nazvao glavnim adutom ovog filma. To bi uglavnom bila vizuelna prezentacija pomenute apokalipse. Film je, osim povremenih flešbeka koji su sivkasti, skoro sav u onoj žutosmeđoj sepia fotografiji, tako da podsjeća na neki nijemi film s početka prošlog vijeka. Kad se još na tu fotografiju doda klaustrofobičnost zatvorenog prostora i one gas maske i sl. napolju, dobija se nešto što je poprilično... pa, ne mogu da nađem pravu riječ, ali na pamet mi pada nešto tipa «gušenje». S druge strane, tu ima i nekih scena koje djeluju skoro pa downright spektakularno – potopljena biblioteka iz koje naš heroj pokušava da selvidžuje komade nekih knjiga, pa kratki flešbekovi koji prikazuju fragmente nuklearnih napada (srećom, film se ne udubljuje previše u to kako je sve počelo, ko je koga s kim kad i gdje i sl.). Nije Emerih, nisu ni Transformersi, ali je poprilično neočekivano grandiozno za jedan ipak, da tako kažem, miran film.

Apparently, Lopušanski se nekoliko godina nakon ovog filma prihvatio još jednog postapokaliptičnog ostvarenja pod nazivom Posetitel muzeya, za koje mnogi relevantan kritičar kaže da je njegovo ultimativno remek-djelo, tako da će se i to naći na stranicama ovog bloga. A sad vam evo link koji vodi ga rivjuu ovog filma koji je pisao izvjesni Dejan Ognjanović:
cultofghoul.blogspot.com/2009/04/pisma-mrtvog-coveka.html

Monday, November 11, 2013

Autumn (2008)

Režija: Steven Rumbelow

Scenario: Steven Rumbelow, David Moody, David Moody (knjiga)




Ne pamtim kad sam više puta zadrijemao u tako malom vremenskom intervalu kao tokom gledanja ovog filma. Ma koliko da sam umoran i ma koliko da je film dosadan, obično nakon što se jednom trgnem iz sna ostatak ispratim bez problema. Međutim, ovde sam u prvom pokušaju zaspao triput u toku prvih dvadesetak minuta, onda sam za to veče odustao od gledanja i pogledao umjesto toga dvije epizode serije Dream On, da bih sljedeće večeri uspio da pogledam čitav film, ali uz brojna drijemanja, premotavanja i upitnike nad glavom.

 
Mind you, ti upitnici ne potiču od nekakve ultrakompleksne prirode filma već od konfuzne režije i montaže koji čak i sa ovako banalnim scenarijem čine da se u pojedinim scenama pitate šta se dođavola događa. Žurim da dodam da film (koji inače predstavlja relativno standardnu zombi apokalipsu) ima dva-tri originalna trika u rukavu, ali sa njima ništa konkretno nije urađeno, osim što je broj zombi ubistava redukovan na... JEDNO (!!!!??????!!!???!?!!). Da, dobro ste pročitali, nije štamparska greška – u filmu sa zombijima imamo slovima i brojem jedno (1) ubistvo i to na samom kraju filma. Sigurno se pitate šta li se onda kog đavola u tom filmu dešava tokom njegovih skoro dva sata trajanja i odgovor je očekivan i prostništa. Opet žurim da dodamto što se u apokaliptičnom filmu ništa ne dešava uopšte ne mora da bude loše. Naprotiv, baš bih volio da vidim neki totalno minimalistički film koji bi podsjećao na prvih pola sata neprevaziđenog The Quiet Earth. Opustošena Zemlja (well, očišćena od ljudi u svakom slučaju) uz kvalitetnu fotografiju i dobru muziku može da stvori potpuno neprevaziđenu atmosferu. Možda sljedeći film Larsa von Triera bude korak u tom smjeru, ali čisto sumnjam da od njega možemo da očekujemo išta dobro. Što se Autumna tiče, naravno da on ne koristi priliku da bude napet, depresivan, atmosferičan ili bilo šta sličnomuzika je vrlo nememorabilna (hell, više se ne sjećam ni da li uopšte ima muzike u filmu) a fotografija ona klasična isprana niskobudžetna. Ne znam zašto ljudi uopšte snimaju filmove ako nemaju para da im daruju čestit izgled. Vizuelna ružnoća je sahranila i mnogo bolje filmovenpr. ultraduhoviti zombi krkljanac The Stink of Flesh, ali u slučaju Autumna srećom nema šta da se sahrani.

 
Uglavnom, film govori o katastrofalnoj apokalipsi koja po ko zna koji put pogađa našu plavozelenu planetu. Milijarde ljudi su u jednom trenutku odlučile jednostavno da umru i na ovom svijetu ostave svega šačicu preživjelih. Nije nam objašnjeno šta ih je i kako ubilo (sumnja se naravno na neki virus) ni kako i zašto su ovi ostali preživjeli, tek oni se u vrlo konfuznim uvodnim scenama filma sakupe na nekom mjestu odakle je neko od tih preživjelih poslao radio signal. Gdje se sve to dešava, takođe nemam pojma. Film je sniman u Kanadi, ali skoro svi glumci govore nekim težim britanskim ili australijskim ili novozelandskim akcentima. Elem, vrlo brzo grupica njih odluči da se otcijepi i nastani u nekakvoj kućici u selu. Ostali ostaju u tom prvobitnom skloništu i o njima više ništa ne čujemo do kraja filmapratimo grupicu od pet secesionista, od kojih se vrlo brzo otcijepe dvoje (o njima takođe ništa ne čujemo do kraja filma), tako da praktično čitav film pratimo tri ne pretjerano interesantna likanekog profuega?) kome je čitav razred odapeo pred očima, nekog lika koji pati zbog smrti žene i kćerke i neku curu koja naizgled ne pati ni zbog čeg konkretno, ali kontam da mora da je bar malo tužna zbog svega što se dešava.

 
Onaj jedini tračak originalnosti u filmu potiče od tretmana samih zombijau početku su svi mrtvi i tek kasnije polako počinju da ustaju. Nakon ustajanja samo se vrzmaju okolo i ne pokazuju nikakve namjere da bilo koga napadnu. Tek kasnije počinju sve više da im se razvijaju zombi skillovi, privlače ih glasni zvuci i svjetlo i dok si reko šiš (čitaj: dva sata kasnije) – toliko pomahnitaju da ubiju čovjeka (!). Takođe, ovo je jedan od rijetkih filmova u kome se spominje mogućnost zamrzavanja zombija kad nastupi zima, ali to se naravno ne dešava. Inače, riječ “zombi” se ne javlja u filmu – živi mrtve nazivaju hodačima. Još jedan kuriozitet je da je ovo jedna od posljednjih uloga Dejvida Karadina – on glumi nekog mahnitog lika koji čuva svoju zombi mamu zavezanu za krevet. Pojavljuje se, kažu, čitavih sedam minuta u filmu.

 
Kao što rekoh, sav ovaj minimalizam i nedešavanje ičega ne znači automatski katastrofu, ali ovde se niko nije istakao pretjeranim talentom. U filmu koji se zove Autumn čovjek bi očekivao predivne prizore opalog lišća raznih boja izmiješane sa scenama potpuno mrtvih sela i gradova uz kvalitetnu elektronsku muziku, ali to lišće vidimo u dvije-tri scene na početku, a kasnije – truba. Likovi su dosadni, a dijalozi nikakvi – skoro u svakoj sceni kad je neki duži razgovor mislio sam “Ma šta mene briga za ta vaša laprdanja???”. Sve u svemu, ovo je jedan veliki promašaj od filma – ako želite odličan film o smaju svijeta koji uspijeva da se izdigne iz svoje niskobudžetnosti, pogledajte The Signal.

 
Inače, Autumn je zasnovan na knjizi izvjesnog Dejvida Mudija (potpisan i kao koscenarista filma), koja je prvo objavljena na Internetu, zatim u papirnom obliku, a onda zbog svoje popularnosti (?) doživjela svu silu nastavaka. Vjerujem da knjigu ne treba odmah odbaciti na osnovu ovog filma, mada upletenost pisca u slab scenario budi određenu skepsu.