Scenario: Steven Rumbelow, David Moody, David Moody (knjiga)
Ne pamtim kad sam više puta zadrijemao u tako malom vremenskom intervalu
kao tokom gledanja ovog filma. Ma koliko da sam umoran i ma koliko da je film
dosadan, obično nakon što se jednom trgnem iz sna ostatak ispratim bez
problema. Međutim, ovde sam u prvom pokušaju zaspao triput u toku prvih
dvadesetak minuta, onda sam za to veče odustao od gledanja i pogledao umjesto
toga dvije epizode serije Dream On, da bih sljedeće večeri uspio da
pogledam čitav film, ali uz brojna drijemanja, premotavanja i upitnike nad
glavom.
Mind you, ti upitnici ne potiču od nekakve ultrakompleksne prirode filma
već od konfuzne režije i montaže koji čak i sa ovako banalnim scenarijem čine
da se u pojedinim scenama pitate šta se dođavola događa. Žurim da dodam da film
(koji inače predstavlja relativno standardnu zombi apokalipsu) ima dva-tri
originalna trika u rukavu, ali sa njima ništa konkretno nije urađeno, osim što
je broj zombi ubistava redukovan na... JEDNO (!!!!??????!!!???!?!!). Da, dobro
ste pročitali, nije štamparska greška – u filmu sa zombijima imamo slovima i
brojem jedno (1) ubistvo i to
na samom kraju filma. Sigurno se
pitate šta li
se onda kog đavola u tom
filmu dešava
tokom njegovih skoro dva sata trajanja i odgovor je
očekivan i
prost – ništa. Opet žurim da dodam – to što se
u apokaliptičnom
filmu ništa
ne dešava
uopšte ne
mora da bude loše. Naprotiv, baš bih volio da
vidim neki totalno minimalistički film koji bi podsjećao na prvih pola sata neprevaziđenog The Quiet Earth. Opustošena Zemlja (well, očišćena od
ljudi u svakom slučaju) uz kvalitetnu fotografiju i
dobru muziku može da stvori potpuno neprevaziđenu atmosferu. Možda sljedeći film Larsa von Triera bude korak u
tom smjeru, ali čisto sumnjam da
od njega možemo da očekujemo išta dobro. Što se
Autumna tiče, naravno da on ne
koristi priliku da
bude napet, depresivan, atmosferičan
ili bilo šta
slično – muzika je vrlo nememorabilna (hell, više se
ne sjećam
ni da li
uopšte ima
muzike u filmu) a fotografija ona
klasična isprana niskobudžetna. Ne znam zašto ljudi uopšte snimaju filmove ako
nemaju para da
im daruju čestit izgled. Vizuelna ružnoća je
sahranila i mnogo bolje filmove – npr. ultraduhoviti zombi krkljanac The Stink of Flesh, ali u slučaju
Autumna srećom nema šta da
se sahrani.
Uglavnom, film govori o katastrofalnoj apokalipsi koja po
ko zna koji put pogađa našu plavozelenu planetu. Milijarde ljudi su u jednom trenutku odlučile jednostavno da umru i na ovom svijetu ostave svega šačicu preživjelih. Nije nam
objašnjeno šta ih je i
kako ubilo (sumnja se naravno na
neki virus) ni
kako i zašto su ovi
ostali preživjeli, tek oni se
u vrlo konfuznim uvodnim scenama filma sakupe na nekom mjestu odakle je
neko od tih
preživjelih poslao radio signal. Gdje se sve to
dešava, takođe
nemam pojma. Film je sniman u
Kanadi, ali skoro svi glumci govore nekim težim britanskim ili australijskim ili novozelandskim akcentima. Elem, vrlo brzo grupica njih odluči da se otcijepi i nastani u
nekakvoj kućici
u selu. Ostali ostaju u tom
prvobitnom skloništu i o njima više ništa ne čujemo do kraja filma – pratimo grupicu od
pet secesionista, od kojih se vrlo brzo otcijepe dvoje (o njima takođe ništa
ne čujemo do
kraja filma), tako da praktično čitav film pratimo tri
ne pretjerano interesantna lika – nekog profu (čega?) kome je čitav razred odapeo pred očima, nekog lika koji pati zbog smrti žene i kćerke i neku curu koja naizgled ne
pati ni zbog čeg konkretno, ali kontam da mora da je bar
malo tužna
zbog svega što
se dešava.
Onaj jedini tračak originalnosti u filmu potiče od
tretmana samih zombija – u početku su svi mrtvi i tek kasnije polako počinju da ustaju. Nakon ustajanja samo se
vrzmaju okolo i
ne pokazuju nikakve namjere da bilo koga napadnu. Tek kasnije počinju sve više da im se
razvijaju zombi skillovi, privlače ih
glasni zvuci i
svjetlo i dok
si reko šiš (čitaj: dva sata kasnije) – toliko pomahnitaju da ubiju čovjeka (!). Takođe, ovo je jedan od rijetkih filmova u kome se
spominje mogućnost zamrzavanja zombija kad
nastupi zima, ali to se naravno ne dešava. Inače, riječ “zombi”
se ne javlja u filmu – živi mrtve nazivaju hodačima. Još jedan kuriozitet
je da je ovo jedna od posljednjih uloga Dejvida Karadina – on glumi nekog
mahnitog lika koji čuva svoju zombi mamu zavezanu za krevet. Pojavljuje se,
kažu, čitavih sedam minuta u filmu.
Kao što rekoh, sav ovaj minimalizam i nedešavanje ičega ne znači automatski
katastrofu, ali ovde se niko nije istakao pretjeranim talentom. U filmu koji se
zove Autumn čovjek bi očekivao predivne prizore opalog lišća raznih boja
izmiješane sa scenama potpuno mrtvih sela i gradova uz kvalitetnu elektronsku
muziku, ali to lišće vidimo u dvije-tri scene na početku, a kasnije – truba.
Likovi su dosadni, a dijalozi nikakvi – skoro u svakoj sceni kad je neki duži
razgovor mislio sam “Ma šta mene briga za ta vaša laprdanja???”. Sve u svemu,
ovo je jedan veliki promašaj od filma – ako želite odličan film o smaju
svijeta koji uspijeva da se izdigne iz svoje niskobudžetnosti, pogledajte The
Signal.
Inače, Autumn je zasnovan na knjizi izvjesnog Dejvida Mudija
(potpisan i kao koscenarista filma), koja je prvo objavljena na Internetu,
zatim u papirnom obliku, a onda zbog svoje popularnosti (?) doživjela svu silu
nastavaka. Vjerujem da knjigu ne treba odmah odbaciti na osnovu ovog filma,
mada upletenost pisca u slab scenario budi određenu skepsu.
No comments:
Post a Comment