Last Night (1998)

Režija: Don McKellar

Scenario: Don McKellar

Dođavola i k vragu! Tako sam želio da ovo bude jedan od najboljih filmova na svijetu i opet sam se razočarao. Last Night je na kraju balade ispao nešto što može a i ne mora da se pogleda A potencijal je bio neviđen – kanadski indie film o posljednjoj noći pred smak svijeta, sa svim major kanadskim facama u glavnim is sporednim ulogama (uključujući Dejvida Kronenberga). Aj min, kako to može da bude manje od fenomenalne genijalnosti???

 

Odgovor je jednostavan: Ako ga napiše i režira neko kome bi mnogo bolje bilo da se drži onoga što zna da radi, a to je gluma. Ovde ćemo da napravimo malo poređenje – Edward Burns, koji mi je postao simpatičan nakon što sam pogledao A Sound of Thunder, zagorčao mi je život svojim ultimativnim remek-nedjelom zvanim The Groomsmen, zapanjujuće katastrofalnom dramurdom sa tako bezobrazno idiotskim scenarijem da sam se preko nekoliko puta crvenio u toku filma, ne vjerujući da je neko rekao upravo ono što je rekao. Taj film je naravno bio do poklopca pun poznatim glumcima (raspoređenim na potpuno pogrešne uloge) i mnogi «kritičar» sa IMDb-a ga je nazivao inteligentnim (sic!), duhovitim i ko zna šta još. A i Robert Reford himself je svojevremeno sa ponosom isticao kako je, eto, baš on na svom Sandensu lansirao Eda Burnsa, filmom The Brothers McMullen. Taj doduše nisam gledao, ali sam jednom na TV-u ukačio jednu scenu koja mi je bila sasvim dovoljna da procijenim njegov «kvalitet». Ukratko – Ede Burnse, drži se glume i pusti da scenaristi pišu scenarije, a režiseri da režiraju. Svako nek radi svoj posao. Kad mi rikne česma, ja se ne pravim pametan i pokušavam sam da je «popravim», već lijepo zovem vodoinstalatera, kome je to posao, te na kraju svi budemo veseli – on što me je olakšao za pare, česma što je proradila, a ja što mogu ponovo da pijem vodu.

 

Slučaj sa Donom MekKelarom, naravno, nije ni približno tako drastičan. MekKelar je ipak Kanađanin, što ga čini po defaultu inteligentnijim od prosječnog Amerikanca (ako vam se ovakvo disovanje Amerikanaca ne sviđa, možete da skočite znate već gdje). Tako i Last Night nije loš film na način na koji je recimo Groomsmen loš. Zapravo nije loš uopšte. Ali nije ni dobar. U suštini je vrlo teško odrediti šta ovaj film jeste.

 

Sama ideja je odlična – ali ispostavlja se, prije za kratki film nego za dugometražni. Dakle, šest je sati do kraja svijeta, nalazimo se u Torontu i pratimo nekoliko likova i način na koji preživljavaju posljednje sate. Ne pitajte kako dođavola ljudi znaju da će tačno u ponoć tog dana da nastupi smak svijeta jer nam se to bukvalno nijednom riječju ne objašnjava (ne moram ni da spominjem koliko je ovo odličan potez). Stvari su takve kakve jesu. Film sadrži dva glavna lika i brdo sporednih – glavni su sam Don MekKelar (u ovakvim prilikama kad imate lika koji piše i režira film i da glavnu ulogu samom sebi ne mogu da se ne sjetim sjajne scene u filmu Ed Wood kad se istoimeni hvali kako je i scenarista i režiser i glumac i producent) i Sandra Oh (kako god da se to čita). MekKelar je nekakav nedruštveni osobenjak koji je, ispostavlja se, pogođen smrću svoje žene (ni o tom, srećom, ne saznamo skoro ništa) i odlučuje da kraj svijeta dočeka sam, iako nakratko svrati na nekakvo porodično okupljanje kod roditelja. E sa takvim likom bih ja od prije desetak godina mogao da se identifikujem. Elem, on na toj nekoj simboličnoj proslavi Božića u krugu porodice izbaci nekoliko ciničnih komentara i u tom trenutku se čini da stvari obećavaju.

 

 

S druge strane, Sandra Oh pokušava da se dokopa kuće, jer sa mužem ima dogovor da se zajednički samoubiju tačno u ponoć. Međutim, nikako joj se ne da – prvo joj ulična dječurlija demoliraju auto, pa onda ne može da nađe drugi, a ne može ni da dobije muža na telefon, te na kraju završava družeći se sa MekKelarom. Odmah da napomenem – Sandra (tako se zove i njen lik) je jedina osoba u filmu koja pokazuje išta što liči na emocije i ima ubjedljivo najbolju ulogu. Though that’s not saying much.

 

MekKelarov lik je kilavac i mrljavac kakvog nema na planeti. Iako je on čvrsto odlučio da smak svijeta dočeka sam, vrlo brzo prihvata društvo u vidu Sandre Oh. Kad ga neki njegov kretenski prijatelj zamoli da imaju seks, on se nešto snebiva i mrljavi i kilavi i kenja, te “sviđaš mi se, ali nisam spreman”, te ovo, te ono,... pa se na kraju malo i ljubnu. Mislim, ne znam šta li se mota po glavi tom klipanu, ajd što je glumio dlakavog homića u onom filmu Atoma Egojana, al sad u film koji lično režira meće scenu gdje se ljubi s muškarcem. Btw, u filmu glumi i njegova žena, koja ima scenu seksa upravo s tim likom. Uglavnom, to ponašanje glavnog lika ne daje nam neki konkretan uvid u njegovu psihu, već samo želju da ga tresnemo toljagom po glavi.

 

Ostali likovi, osim već pomenute Sandre, pomena nisu vrijedni. Sure, zabavno je vidjeti sve te poznate glumce u nekim manjim ulogama, ali sve to nema apsolutno nikakvu poentu. Uzmimo tog lika što se poljubio s MekKelarom – apparently, on odlučuje da pred smak svijeta proba sve što u seksu do tada nije probao (a to je mnogo) – seks sa crnkinjom, seks sa djevicom, apparently očigledno i mutualnu masturbaciju s muškarcom (ako sam dobro skonto), a bogme i seks sa svojom profesoricom francuskog (!). Actually, ovo je zapravo toliko bizarno da je na neki ludački način i zabavno – tom liku se jednostavno žene koje traži pojavljuju pred vratima. Kako li dolazi do njih i odakle ih zna, pogađate, ne kaže nam se nijednom (napomena: ovo ne smatram nikakvom manom). Eto recimo scena kad se Genevieve Bujold pojavljuje u njegovom stanu – ispituje ga šta radi, kako je i tako to, pa se gledalac upita ko mu je ova, možda mama s kojom se dugo nije vidio, no onda lik kaže “Ajmo u spavaću sobu” i ta opcija momentalno otpada. Da je u pitanju profesorica francuskog saznajemo kad ih u bludnoj radnji prekine MekKelar zvonjavom na interfon i profesorica ga na izlasku ispita malo taj francuski. Posljednja koja je završila u njegovim šakama je nekakva radnica u nekakvoj plinskoj kompaniji. Gazda te kompanije je Dejvid Kronenberg, koji zove redom sve pretplatnike da ih pozdravi i informiše da će plin biti normalno isporučivan do smaka svijeta. Ko što rekoh, kako li je ona završila kod onog bludnika, možemo samo da bacamo pasulj.

 

Što se Dejvida Kronenberga tiče, ispostavlja se da je upravo on muž Sandre Oh (!). Kako to da nisu uspostavili kontakt telefonom (pogađate) nije baš najjasnije. Takođe nije baš sasvim jasno šta se tačno njemu desilo na kraju (ali to je namjeran ambiguitet). Elem, zanemarimo li poznatost glumaca (tu je još i Sara Poli, MekKelarova sestra, sa svojim tupavim momkom kog ko da su vremeplovom donijele iz neke serije iz pedesetih) svi ovi likovi su potpuno nezanimljivi. Okej, ovaj isprobava seks sa svim i svačim. So what? Okej, ovo dvoje oće da se ubiju međusobno. So what? Koga briga za sve to? Niko ne pokazuje nikakve prihvatljive emocije niti ima ikakvih detalja iz njihovih životnih priča koji bi eventualno mogli da nam zagolicaju maštu. Čak ni scena sa proslavom Božića u krugu porodice, koja je mogla i morala da bude čisti urnebes, bila je jednostavno mlaka i osrednja.

 

Što se tehničkih detalja tiče, interesantno je kako u Torontu uopšte ne pada noć, čak ni u ponoć. Takođe je interesantno to što se na centralnom trgu održava dernek povodom smaka svijeta. Dakle, ljudi su uglavnom pomireni sa sudbinom svijeta, ali nije to ona depresivna pomirenost iz On the Beach, već baš ko da im je potpuno svejedno zbog tog smaka svijeta jer će već za koji mjesec igrati u nekom novom filmu.

 

 

Suma sumarum – ovo je materijal za kratki film (koji bi sadržao samo dva glavna lika) koji je nesrećno produžen na dugometražni. Valja priznati da je posljednja scena ipak vrlo simpatična. All in all, ovaj film ni u kom slučaju ne ostavlja neprijatan ukus u ustima nakon gledanja. Problem je što ne ostavlja nikakav ukus.

On the Beach

Autor: Nevil Shute
Godina objavljivanja: 1957

 

 

 

This is the way the world ends

This is the way the world ends

This is the way the world ends

Not with a bang but a whimper.

 

Ove mudre riječi T.S. Eliota postavljene su kao nekakav moto na prvoj strani ove fenomenalne knjige (primjećujete već da objektivnost nije baš neka odlika ovog bloga, ali zato senzacionalnost i bombastičnost izražavanja svakako jeste) i to sa dobrim razlogom. Jer knjiga On the Beach govori upravo o tome, nejmli o kraju svijeta. I to upravo eliotovskom «whimper» kraju, u suprotnosti sa emerihovskim bangom.

 

Daklem, nekakav nuklearni rat (o kome se srećom vrlo malo govori) opustošio je čitavu sjevernu hemisferu, a i južnu čeka ista sudbina zbog radijacije koju vazdušna strujanja neminovno vuku prema jugu. Australija je posljednje utočište (dobro, pretposljednje ako uračunamo i Antarktik) živog svijeta, ali i njoj ostaje svega nekoliko mjeseci. Preživjelima ostaje samo da smisle kako da to preostalo vrijeme iskoriste, jer spasa nema.

 

Baš sam danas malo rovinjao po netu u sklopu pripreme za pisanje ovog rivjua i naletim na nekakvu cjepidlaku koja kritikuje naučni aspekt knjige, tvrdeći da sve to nije nimalo realno, da bi radijacija brzo nestala i tome slično. Na sve to možemo da konstatujemo – who cares? Ovo je fikcija, a fikcija nije obavezna da se drži ograničenja realnog svijeta. Meni je sve to bilo savršeno uvjerljivo anyway. Dakle, ako ste baš cjepidlaka i iz nekog razloga mrzite ovu knjigu, možda možete da joj zamjerite tu eventualnu naučnu nepreciznost, ali onda stvarno za vas nema nade.

 

No, da se vratimo knjizi. Jedna od stvari koje su me impresionirale je koliko je ovo u stvari nepretenciozna knjiga. Don't get me wrong, tematika je supergrandiozna i daleko od nepretenciozne, ali mislio sam na samu strukturu, stil pisanja i tome slično. Ovde nećete naći super-ultra-mega-kul rasturačke rečenice kao npr. u Ziskindovom Parfemu (i naravno, da odmah raščistimo, jako volim Parfem), nema dijelova u kojima se autor na po petnaest strana udubljuje u psihologiju nekakvog lika koji pati nad zlom sudbinom sebe i svijeta, actually i inače ima zadivljujuće mala količina kuknjave. Dalje, iako je ambijent prilično «vojni», tj. «mornarički», u smislu da su glavni likovi iz tog miljea i da se stalno pominju nekakva prevozna sredstva, zadaci, činovi i sl., nema opisivanja svakog prokletog ventila svake proklete podmornice koja se pojavi u priči – sve je zapravo svedeno na ono najosnovnije. Rečenice su jednostavne i uglavnom nas informišu gdje je otišao neki lik ili šta je uradio, bez ikakve pretencioznosti ili naratorovog petljanja. Ukupno, knjiga ima manje od tristo strana i čita se (ako ste dobri sa engleskim ili imate neki dobar prevod) u cugu. Bar do samog kraja. Tu je već malo teže čitati u cugu.

 

Ovo gore spominjem zbog sljedećeg – narator je u knjizi praktično nevidljiv, ali ne u onom negativnom «boli me ćošak od pisaćeg stola šta se dešava, evo vam problemi pa mozgajte nad njima» smislu, već u najpozitivnijem mogućem. Ovde praktično imamo priču koja se priča sama. Ovo dovodi (bar kod mene, vama će možda zasmetati nedostatak fensi-šmensi pozerskih rečenica od po šest redova) do nevjerovatne uvučenosti čitaoca u knjigu – jer između pomenutog čitaoca i pomenute priče ne osjeća se ona tampon zona u vidu pomenutog naratora. Samim tim, mašta je automatski pokrenuta na maksimum, tako da praktično imate film koji vam se odvija u glavi. Ili tako nešto. To je bar utisak koji je knjiga ostavila na mene. Uostalom, šta se ja kog đavola vama pravdam??? Frankly, baš me BRIGA ako vam se ova knjiga ne sviđa! Idite i skočite u obližnje jezero, najbolje.

 

Sad da se pozabavimo likovima. On the Beach se bavi relativno malim brojem likova – tu su američki kapetan Dvajt Tauers, koji je nakon što je sjeverna hemisfera otišla u vražiju mater sišao do Australije i svoju podmornicu metnuo pod komandu mornarice pomenute zemlje, zatim australijski poručnik Piter Holms, koji je oficir za vezu na posljednjoj misiji te podmornice, Piterova žena Meri, njihova prijateljica Mojra Dejvidson i njen rođak, naučnik dr. Džon Ozborn (u filmskim verzijama iz misterioznih razloga preimenovan u Džulijana Ozborna), koji se takođe nađe na podmornici u svojstvu naučnika. Zajedničko za ove (a i ostale) likove je da su uglavnom svi pomireni sa sudbinom, svjesni da kraj dolazi za nekoliko mjeseci, ali se istovremeno prave ludi i dizajniraju raznorazne dugoročne planove. Apparently, žene malo teže podnose nadolazeću apokalipsu – Mojra je fun-lovin tip i činjenica da svijet nestaje za nekoliko mjeseci prilično je potresa, te pije non-stop. Stvari kreću nabolje kad se upozna sa mirnim i staloženim Dvajtom Tauersom. Piterova žena Meri je malčice psihički labilna i ima određenih, da tako kažem, «zatamnjenja» svijesti. Mojra i Dvajt se, naravno, sviđaju jedno drugom, ali ne konzumiraju svoju vezu zbog vjernosti Dvajta svojoj ženi (koja je, naravno, odavno pokojna). Uopšte, psihologija likova i sl. je prilično zanimljiva (i povremeno bogme uznemirujuća), mada možda prvi pogled na stil pisanja to ne obećava. Inače, kad spomenuh ovo za vezu Mojre i Dvajta – apparently, u filmskoj verziji koju je režirao Stenli Krejmer njih dvoje se ipak smuvaju, što je razlog zbog kog je Nevil Shute, autor knjige, prezirao pomenuti film. Dalje se nećemo baviti pomenutom psihologijom jer bi to oduzelo mnogo vremena, a na kraju krajeva umjesto čitanja nekog kretenskog bloga možda bi bolje bilo da pročitate knjigu, riiiiight?

 

Šta me je još impresioniralo u ovoj knjizi? Svedenost stila koja simbolizuje svedenost svega je lijepa and all that, ali sama svedenost nečega, ako nema ničeg drugog da je dopuni, ne može baš da bude argument u korist nečega. Well, zadovoljan sam što mogu da kažem da On the Beach ima rijetko uspješno dočaranu superdepresivnu atmosferu svijeta koji je otišao u materinu. Uzmimo recimo Dawn of the Dead. Klasik, jedan od najboljih filmova sa temom apokalipse (or rather, filmova uopšte). Film vrlo lijepo dočarava pustoš u koju se sve pretvorilo, ali za likove ima nade. Slabe i krhke, ali ipak ima. Teoretski je moguće da se solidno naoružaju i rasture zombije. A osim toga, zahvaljujući ponajviše tom filmu postao sam fan zombi apokalipse i za nju navijam da se desi svakog vikenda.

 

On the Beach je potpuno suprotan. Ovde nema nikakve nade. Od zombija možete da pobjegnete koliko god da ih ima, ali od radijacije jok. Pitate se «Pa što nisu napravili nekakva ogromna skloništa i sl.?» Odgovor je da, vjerovatno, nisu imali dovoljno vremena jer se sve brzo desilo, mada, ponavljam, knjiga se srećom ne bavi pretjerano pitanjima kako je čitav krkljanac nastupio i ko je počeo rat. Dakle, u pitanju je potpuni nedostatak nade i već taj pomenuti filmski utisak koji knjiga emituje čine da vam, potpuno suludo, ne bude drago zbog smaka svijeta (!). Ovo je vjerovatno jedino umjetničko djelo koje me je navelo da bar malo požalim sudbinu ljudske rase koja ode u propast.

 

Rekoh već da nade nema ni za groš. To baš nije sasvim tačno. Neka sitna nada se javi u jednom trenutku, ali i to samo da bi odmah potom nestala i uvalila nas u još veću depresiju. U pitanju je izvjesni tzv. Jorgensenov efekat, nešto o opadanju nivoa zračenja i slično. Shuteovo majstorstvo (a prsti me već svrbe da napišem – genijalnost) ogleda se između ostalog i u ovom dijelu. Naime, američka podmornica je poslata na sjever da ispita postoji li taj Jorgensenov efekt, tj. da li nivo zračenja stvarno opada gore. Mi pratimo tu podmornicu nekoliko dana (sve pisano onim standardnim neutralnim stilom), onda imamo rez i sljedeće poglavlje počinje povratkom u Australiju. Potpuno nehajno, Shute opisuje neke tamo banalne stvari dok vi grizete nokte i pitate se “A Jorgensenov efekt? Šta je sa Jorgensenovim efektom??? Odgovaraj, gade!” i u neka doba, onako usput, spomene “They have disproved the Jorgensen effect”. I ta jedna prostoproširena rečenica ima snagu čitavih sto stranica koje bi neki manje talentovan pisac naškrabao o kraju posljednje ljudske nade. Predivno. Inače (ovo drugo neću spoilovati), postoji još jedna stvar – već dugo vremena povremeno se pojavljuje nekakav signal iz Sijetla, sa mjesta gdje života nikako ne bi smjelo da bude. Naši heroji imaju zadatak i da izvide taj slučaj. Scena kad član posade u odijelu izlazi na opustošenu obalu i dolazi do rješenja misterije nešto je najbolje što se ikad pojavilo u bilo kojem mediju koji se bavio apokalipsom.

 

Kao da sve to nije dosta, tu je i sljedeće: Naime, sistem funkcioniše sasvim solidno u posljednjoj ljudskoj naseobini, uprkos činjenici da je kraj blizu. Naravno, kako se približava kraj knjige (i svijeta), stvari se polako raspadaju i to je opet maestralno prikazano. A kao da ni to nije dosta – sami kraj knjige i način kako se naši likovi snalaze u posljednjim trenucima je... pa, nije loše imati paket maramica pri ruci. Sve je opisano bez trunke patetike, ali pogađa ko metak u čelo. Što ste bliže kraju, sve je zanimljivije, a sve je teže za čitanje. Ima tu i jedan ekstremno uznemirujući dio (hint: Piter i Meri imaju bebu) koji je u meni izazvao reakciju kakvu nikad prije (a ni poslije) nisam doživio, a to je da nisam sasvim siguran da želim da znam šta će da se desi na sljedećoj strani.

 

Nevil Shute i ja polazimo iz različitih (ne suprotnih, ali različitih) ćoškova. Njegov je cilj da prikaže devastirajuće posljedice nuklearnog rata (knjiga je pisana friško nakon drugog svjetskog rata). Mene, s druge strane, zanima isključivo apokalipsa sama po sebi, nezavisno od uzroka (mada mi je nuklearni rat najnemaštovitiji od tri najpoznatija uzroka, koji uključuju još misteriozni virus i najezdu zombija). Ovakva knjiga predstavlja presjek to dvoje – stravična slika svijeta koji je otišao potpuno dođavola bez povratka je nešto što će zadovoljiti i okorjele ljubitelje nuklearne katastrofe i zagrižene fanove apokalipse.

 

Odbaljezgao sam dosta, ali naravno mnogo toga još ima da se kaže o ovoj sjajnoj knjizi. Lično smatram da je Shute ubo u centar sredine mete i da je ova knjiga autentično remek-djelo. Ona je spawnovala, inače, dvije filmske adaptacije – svježe nakon izdavanja knjige Stenli Krejmer je snimio film s Gregorijem Pekom i Avom Gardner (i Entonijem Perkinsom, for that matter), a prije nekih desetak godina se pojavila nova verzija sa Armandom Asantom. Filmove još nisam gledao, ali imam u planu, te očekujte i njihove rivjuove ovde, mada je sasvim sigurno da oni ne mogu da imaju snagu koju ima ova knjižica.

Kairo (2001)

Režija: Kiyoshi Kurosawa

Scenario: Kiyoshi Kurosawa

 

Kad na onom svijetu više ne bude mjesta za duhove, živi će početi da se pretvaraju u fleke na zidovima, kako nam poručuje Kijoši Kurosava u ovom simpatičnom ali komplikovanom i pomalo napornom filmu. Priča je vrlo jednostavna, a istovremeno i vrlo komplikovana: Nekakav lik, inače totalan duduk za kompjutere, nabasa na jezivi sajt koji nudi mogućnost da se kontaktiraju dusi na onom svijetu. Naš lik se prestravi do krajnosti, išteka kompjuter iz struje i traži pomoć od svoje kolegice koja je hakerčina i po. Međutim, ona je već otprije osupnuta neobičnim samoubistvom nekog drugog lika kome sam zaboravio ime, al znam da su se svi strašno nasekirali zbog tog lika što se rokno, i to mu nije bilo dosta nego se još i pretvorio u crnu fleku na zidu.

 

Neki drugi lik, koji je takođe nasekiran zbog tog prvog lika, prateći trag na nekakvom disku ili nečem sličnom (pokupljenom, logično, od samoubice), ode u misterioznu prostoriju čija su vrata omotana crvenom trakom i tamo naiđe na tako jezivu prikazu da sam se zamalo prehladio od straha. Kao i svaki hrabri heroj, zbriše odatle sve lupajući se petama po dupetu i ostatak filma provede sav povučen i depresivan. Jedva nekako naša heroina iščupa od njega da ne bi trebalo da ide u tu jezivu sobu, ako je ikako moguće.

 

Nakon toga ljudi počinju da nestaju lijevo i desno, neki se roknu a neki se jednostavno utope u zid bez ikakvog prethodnog uvoda. Najbolja je pogibija neke žene što se iz čista mira strmekne s neke zgrade i opampriči o beton, a mi to sve vidimo prikazano u jednom kadru (bar prividno), što je vrlo sjajan efekat i kasnije ga je Neš Edžerton rekreirao u svom kratkom filmu Međed. Uglavnom, naši heroji su vrlo nezadovoljni razvojem događaja, ali nemaju pojma šta da preduzmu povodom toga, tako da im ostaje samo da laprdaju i filozofiraju dok Japan oko njih polagano nestaje i pretvara se u apokaliptičnu pustaru prepunu crnih fleka po zidovima.

 

Prvih pola sata filma je sjajno. Ovaj Kurosava em zna da napravi jezivu scenu (vidjeti gore pomenutu scenu u Zabranjenoj Sobi... ako smijete), em zna da stvori misterioznu i napetu atmosferu u ekstremno sporom tempu, em kao i svi Japanci (a za razliku od međeda Amerikanaca, čast izuzecima) razumije bitnost zvuka za jezivost horor filma, tako da imate masu scena koje su same po sebi potpuno obične, al kad u pozadini čujete onaj jednolični dron, onda postaju vrlo napete.

 

Međutim, vrlo brzo poslije toga mene je uhvatila frustracija što apsolutno ništa živo nisam uspio da pohvatam u ovom filmu, a za što naravno ne krivim sebe nego režisera. Prvo, za većinu scena pojma blagog nemam gdje se dođavola dešavaju. Da li je nekakva firma, da li je nekakav univerzitet, da li je cvjećara, sve je to nekako smiksano, a kako svi ti vražji Japanci liče ko jaje jajetu, tu čovjek pojma nema ko je kome ko. Jedino razlikujemo onog duduka za kompjutere jer ima tupavu frizuru. Pa onda se on nađe s nekim likom u nekakvoj biblioteci, pa su onda odjednom u nekoj sobi, pa jel ta soba u sklopu te biblioteke il nije, đavo će ga znat. I sve tako. Dakle, možemo ukratko da kažemo da ja nemam žive veze ko su svi ti ljudi i đe se sve ovo dešava.

 

Dalje, kako se broj (živih) likova milosrdno smanji, nastupa dalja konfuzija oko postupaka preživjelih. Te on oće da ona ide sa njim, te oće i ona, al zapravo neće, s tim da ipak hoće, uz uslov da neće. Pa onda trče preko neke pruge zajedno, pa se onda ona odjednom predomisli pa otrči nazad, a on će kao za njom. Pa onda eto ti neke druge ženturače, pa onda opet ona soba sa crvenom trakom, al sad se valjda nalazi na nekom drugom mjestu, pa se onda tamo pojavi neki duh i nešto kenja, ukratko more marš, što reko kolega Miljan D. Tanić.

 

Što se tiče konkretno ovog bloga, nama je ovaj film interesantan zbog originalne mješavine J-horora i apokalipse. Dabome, apokaliptična atmosfera nije strana ovakvim filmovima, ali ne viđa se često (tj. bar ja ne viđam) da se to tako konkretno konkretizuje. Opustošeni Japan nastanjen prikazama i crnim flekama na zidovima - nažalost, ovo zvuči mnogo bolje nego što je prikazano u filmu.

 

Ukratko, što ja mislim da Kurosava pokušava da nam poruči ovim filmom jeste da otuđenost od drugih ljudi i pretjerano surfovanje Internetom neminovno vodi do usamljenosti, a usamljenost do samoubistva. Pa vi vidite kad sljedeći put budete fejsbukovali. Inače, ovaj film je bio predmet surove šale grupe američkih imbecila koji su snimili tako retardiran rimejk da se čovjek bukvalno krsti lijevom i desnom rukom kolko je to negledljiv tupadžiluk. A onda je taj ultraimbecilni film dobio još dva nastavka i ako to nije dovelo do apokalipse onda neće ništa.

Pisma myortvogo cheloveka (1986)

Režija: Konstantin Lopušanski

Scenario:  Konstantin Lopušanski, Vjačeslav Ribakov, Boris Strugacki

Dok se ne skanim da actually napišem neki novi tekst, evo još malo recikliranja onog prastarog bloga sa mogbloga.rs. Primijetićete da se često spominju fraze tipa "ovaj blog", "u budućnosti" i sl., koje su se u to vrijeme odnosile na taj blog, međutim te fraze ostaju nepromijenjene jer se igrom slučaja ispostavlja da mogu da se odnose i na ovaj blog.

 

Za razliku od Rolanda Emeriha, koji je sa svojom 2012 (o čemu će biti riječi kasnije na ovom blogu) stvorio THE blokbaster, jednu od najspektakularnije prenaduvanih bombastičnih tvorevina EVER, Konstantin Lopušanski pripada drugoj grupi autora – onih koji smatraju da kraj svijeta ne samo da nije toliko spektakularan, već je distinktno uncool. Što se toga tiče, može se smatrati da on na neki način ide tragom fenomenalne knjige On the Beach Nevila Shutea (o kojoj će biti riječi kasnije na ovom blogu). Međutim, razlika je što se u ovom filmu tu i tamo kroz sveopšte beznađe provlači i pokoje zrnce nade i ostalih čudesa.

Daklem, priča (ako se uopšte može tako nazvati, imajući u vidu debeo nedostatak plot tvistova, izdaja, prevara, otkrića glavnog protagoniste da je zapravo mrtav i ostalih stvari koje čine kvalitetan film) prati grupicu naučnika koji su nakon nuklearne katastrofe stacionirani u podrumu neke porušene zgradurine – đavo me odnio ako znam šta je, nekakav fakultet ili možda muzej, nisam baš najbolje upratio – i, nemajući šta pametno da rade, filozofiraju o ljudskoj rasi, šta je čini tako pekuliarnom i zašto li je odlučila da samu sebe uništi. Većina njih je prilično nezadovoljna takvim razvojem situacije i neki odlučuju da se upucaju, a neki opet (kao npr. žena glavnog junaka) da umru od bolesti izazvane radijacijom. Mada, jedna žena iz ekipe iz nekog razloga odlučuje da hoda gola okolo. Čuda čini ta nuklearna katastrofa...

Što se glavnog like tiče, to je neimenovani (bar se ne sjećam da sam čuo njegovo ime, a to važi i za većinu ostalih likova) naučnik koji odsjeća određeno breme odgovornosti za kataklizmu koja je nastupila, jer je radio na tim nekim projektima i slično. On non-stop piše pisma svom sinu koji je negdje tamo daleko, in fact nije baš najjasnije gdje. Realna je mogućnost da je totalno mrtav, no ono što je sasvim izvjesno je da pisma neće pročitati. Tako da, actually, starac zapravo ta pisma piše samom sebi, ne bi li se nečim zanimao tj. olakšao svoju dušu.

Razlika u odnosu na potpuno beznađe koje vlada u On the Beach ogleda se u sljedećim stvarima: Prvo, apparently, likovi su bezbjedni od radijacije u tim zgradurinama u kojima žive, a kad idu napolje onda se obuku u opakoizgledajuće kostime s gas maskama i sve bude super. Drugo, postoji nešto što se zove Bunker, nekakav last resort ili tako nešto, za šta se izdaju propusnice. Tu ordiniraju nekakvi doktori koji te propusnice izdaju samo «korisnim» i zdravim osobama (think 2012). Trenutak iskupljenja (iskupljenja za šta konkretno? Nemam pojma blagog) za našeg heroja stiže u vidu čopora autistične dječurlije koja naravno ne mogu da dobiju propusnice jer su, je li, autistična. On se brine o njima i podučava ih raznoraznim stvarima (među kojima je najbitnije obilježavanje Božića, pojedite to vi ateisti i agnostici, mwahahahah!). Nakon treninga starac je spreman da se povuče, a djeca u prilično otvorenom kraju jure po nekakvom snijegu ili pijesku ili šta već, što valjda simbolizuje da ima nade i u najcrnjim situacijama. Heh, recite to Partizanu za Ligu UEFA.

Priznaću, po cijenu da ispadnem tupavi ljubitelj Emerihovih blokbastera, da me sama priča nije pretjerano u srce dirnula. Ima tu naravno sjajnih stvari, neka od onih filozofiranja su zapravo interesantna, a i taj glavni lik je jedan simpatičan čiko i sve to, međutim ne bih priču nazvao glavnim adutom ovog filma. To bi uglavnom bila vizuelna prezentacija pomenute apokalipse. Film je, osim povremenih flešbeka koji su sivkasti, skoro sav u onoj žutosmeđoj sepia fotografiji, tako da podsjeća na neki nijemi film s početka prošlog vijeka. Kad se još na tu fotografiju doda klaustrofobičnost zatvorenog prostora i one gas maske i sl. napolju, dobija se nešto što je poprilično... pa, ne mogu da nađem pravu riječ, ali na pamet mi pada nešto tipa «gušenje». S druge strane, tu ima i nekih scena koje djeluju skoro pa downright spektakularno – potopljena biblioteka iz koje naš heroj pokušava da selvidžuje komade nekih knjiga, pa kratki flešbekovi koji prikazuju fragmente nuklearnih napada (srećom, film se ne udubljuje previše u to kako je sve počelo, ko je koga s kim kad i gdje i sl.). Nije Emerih, nisu ni Transformersi, ali je poprilično neočekivano grandiozno za jedan ipak, da tako kažem, miran film.

Apparently, Lopušanski se nekoliko godina nakon ovog filma prihvatio još jednog postapokaliptičnog ostvarenja pod nazivom Posetitel muzeya, za koje mnogi relevantan kritičar kaže da je njegovo ultimativno remek-djelo, tako da će se i to naći na stranicama ovog bloga. A sad vam evo link koji vodi ga rivjuu ovog filma koji je pisao izvjesni Dejan Ognjanović:

cultofghoul.blogspot.com/2009/04/pisma-mrtvog-coveka.html

Autumn (2008)

Režija: Steven Rumbelow

Scenario: Steven Rumbelow, David Moody, David Moody (knjiga)

Ne pamtim kad sam više puta zadrijemao u tako malom vremenskom intervalu kao tokom gledanja ovog filma. Ma koliko da sam umoran i ma koliko da je film dosadan, obično nakon što se jednom trgnem iz sna ostatak ispratim bez problema. Međutim, ovde sam u prvom pokušaju zaspao triput u toku prvih dvadesetak minuta, onda sam za to veče odustao od gledanja i pogledao umjesto toga dvije epizode serije Dream On, da bih sljedeće večeri uspio da pogledam čitav film, ali uz brojna drijemanja, premotavanja i upitnike nad glavom.

 

Mind you, ti upitnici ne potiču od nekakve ultrakompleksne prirode filma već od konfuzne režije i montaže koji čak i sa ovako banalnim scenarijem čine da se u pojedinim scenama pitate šta se dođavola događa. Žurim da dodam da film (koji inače predstavlja relativno standardnu zombi apokalipsu) ima dva-tri originalna trika u rukavu, ali sa njima ništa konkretno nije urađeno, osim što je broj zombi ubistava redukovan na... JEDNO (!!!!??????!!!???!?!!). Da, dobro ste pročitali, nije štamparska greška – u filmu sa zombijima imamo slovima i brojem jedno (1) ubistvo i to na samom kraju filma. Sigurno se pitate šta li se onda kog đavola u tom filmu dešava tokom njegovih skoro dva sata trajanja i odgovor je očekivan i prost – ništa. Opet žurim da dodam – to što se u apokaliptičnom filmu ništa ne dešava uopšte ne mora da bude loše. Naprotiv, baš bih volio da vidim neki totalno minimalistički film koji bi podsjećao na prvih pola sata neprevaziđenog The Quiet Earth. Opustošena Zemlja (well, očišćena od ljudi u svakom slučaju) uz kvalitetnu fotografiju i dobru muziku može da stvori potpuno neprevaziđenu atmosferu. Možda sljedeći film Larsa von Triera bude korak u tom smjeru, ali čisto sumnjam da od njega možemo da očekujemo išta dobro. Što se Autumna tiče, naravno da on ne koristi priliku da bude napet, depresivan, atmosferičan ili bilo šta slično – muzika je vrlo nememorabilna (hell, više se ne sjećam ni da li uopšte ima muzike u filmu) a fotografija ona klasična isprana niskobudžetna. Ne znam zašto ljudi uopšte snimaju filmove ako nemaju para da im daruju čestit izgled. Vizuelna ružnoća je sahranila i mnogo bolje filmove – npr. ultraduhoviti zombi krkljanac The Stink of Flesh, ali u slučaju Autumna srećom nema šta da se sahrani.

 

Uglavnom, film govori o katastrofalnoj apokalipsi koja po ko zna koji put pogađa našu plavozelenu planetu. Milijarde ljudi su u jednom trenutku odlučile jednostavno da umru i na ovom svijetu ostave svega šačicu preživjelih. Nije nam objašnjeno šta ih je i kako ubilo (sumnja se naravno na neki virus) ni kako i zašto su ovi ostali preživjeli, tek oni se u vrlo konfuznim uvodnim scenama filma sakupe na nekom mjestu odakle je neko od tih preživjelih poslao radio signal. Gdje se sve to dešava, takođe nemam pojma. Film je sniman u Kanadi, ali skoro svi glumci govore nekim težim britanskim ili australijskim ili novozelandskim akcentima. Elem, vrlo brzo grupica njih odluči da se otcijepi i nastani u nekakvoj kućici u selu. Ostali ostaju u tom prvobitnom skloništu i o njima više ništa ne čujemo do kraja filma – pratimo grupicu od pet secesionista, od kojih se vrlo brzo otcijepe dvoje (o njima takođe ništa ne čujemo do kraja filma), tako da praktično čitav film pratimo tri ne pretjerano interesantna lika – nekog profu (čega?) kome je čitav razred odapeo pred očima, nekog lika koji pati zbog smrti žene i kćerke i neku curu koja naizgled ne pati ni zbog čeg konkretno, ali kontam da mora da je bar malo tužna zbog svega što se dešava.

 

Onaj jedini tračak originalnosti u filmu potiče od tretmana samih zombija – u početku su svi mrtvi i tek kasnije polako počinju da ustaju. Nakon ustajanja samo se vrzmaju okolo i ne pokazuju nikakve namjere da bilo koga napadnu. Tek kasnije počinju sve više da im se razvijaju zombi skillovi, privlače ih glasni zvuci i svjetlo i dok si reko šiš (čitaj: dva sata kasnije) – toliko pomahnitaju da ubiju čovjeka (!). Takođe, ovo je jedan od rijetkih filmova u kome se spominje mogućnost zamrzavanja zombija kad nastupi zima, ali to se naravno ne dešava. Inače, riječ “zombi” se ne javlja u filmu – živi mrtve nazivaju hodačima. Još jedan kuriozitet je da je ovo jedna od posljednjih uloga Dejvida Karadina – on glumi nekog mahnitog lika koji čuva svoju zombi mamu zavezanu za krevet. Pojavljuje se, kažu, čitavih sedam minuta u filmu.

 

Kao što rekoh, sav ovaj minimalizam i nedešavanje ičega ne znači automatski katastrofu, ali ovde se niko nije istakao pretjeranim talentom. U filmu koji se zove Autumn čovjek bi očekivao predivne prizore opalog lišća raznih boja izmiješane sa scenama potpuno mrtvih sela i gradova uz kvalitetnu elektronsku muziku, ali to lišće vidimo u dvije-tri scene na početku, a kasnije – truba. Likovi su dosadni, a dijalozi nikakvi – skoro u svakoj sceni kad je neki duži razgovor mislio sam “Ma šta mene briga za ta vaša laprdanja???”. Sve u svemu, ovo je jedan veliki promašaj od filma – ako želite odličan film o smaju svijeta koji uspijeva da se izdigne iz svoje niskobudžetnosti, pogledajte The Signal.

 

Inače, Autumn je zasnovan na knjizi izvjesnog Dejvida Mudija (potpisan i kao koscenarista filma), koja je prvo objavljena na Internetu, zatim u papirnom obliku, a onda zbog svoje popularnosti (?) doživjela svu silu nastavaka. Vjerujem da knjigu ne treba odmah odbaciti na osnovu ovog filma, mada upletenost pisca u slab scenario budi određenu skepsu.

Damnation Alley

Autor: Roger Zelazny
Godina objavljivanja: 1969




Evo još jednog teksta pokupljenog sa pokojnog bloga. Ovo je davno pisano, pa ne odgovaram za "kvalitet" teksta.

Prije Aleje prokletstva jedino djelo Rodžera Zelaznija koje mi je palo šaka jeste prva knjiga (zapravo prvih pet knjiga) Hronika Ambera. I dok to smatram u književnom pogledu vrlo uspjelim djelom, ipak me nije dovoljno zainteresovalo za čitanje nastavka, jer ta karakteristična vrsta fantazije koju piše Zelazni nije baš moj cup of tea. Kažu da i njegova ostala djela sadrže raznorazne paralelne svjetove, bogove, polubogove, demone, magične artefakte i sl., te vjerovatno u tom opusu Aleja prokletstva, kao standardan SF, štrči kao... pa, nađite sami neku dovoljno nekulturnu metaforu, ovde je nećete pročitati. Ja sam kulturan čovjek.

 

Što se Aleje prokletstva tiče, u pitanju je priča o liku (na početku ih je više, ali odmah se zna ko je glavni dasa i ko će vrlo brzo da ostane sam na zadatku) koji treba da ode od Los Anđelesa do Bostona da bi tamošnjem stanovništvu odnio nekakve lijekove. Da se kojim slučajem dešava u sadašnje vrijeme, taj put bi bio pjesmica, a knjiga vjerovatno dosadnija i od Budenbrokova. Međutim, Aleja prokletstva se dešava koju stotinicu godina u budućnosti, kad je svijet zbrisan s lica zemlje nuklearnim ratom. Stanovništvo je desetkovano, tehnologija otišla u vražiju mater, nebo promijenilo boju i stalno se pojavljuju neke crne linije, da i ne spominjemo tornada i kiše kamenja, duvaju tako jaki vjetrovi da avioni više ne mogu da lete (inače bi put od Los Anđelesa do Bostona bio šetnja u parku, a knjiga zanimljiva kao osrednji domaći film), životinje su mutirale i narasle, postale krvožednije, tu su i neka čudovišta koja uopšte nemam pojma šta predstavljaju i tako dalje i tako dalje. Sjedinjene Američke Države više ne postoje kao pojam – ono malo državica na istočnoj i zapadnoj obali su tehnički nezavisne države. Država Kalifornija, država Boston i sl. (znam, Boston je grad a ne država, ali tako piše u knjizi). One imaju neku vrstu uprave, ali sve je to prilično demolirano. Tu su i neizbježne bande motociklista, koje caruju područjima koja nisu zagađena radijacijom.

 

Naš «heroj» zove se Pakao Taner. Znam, mislite sigurno da mu je Pakao nadimak, ali mu je zapravo to pravo ime. Kažu da je njegov otac, kad su ga pitali kako će nazvati svoje novo novorođenče, rekao nešto tipa «Oh, Hell!». Incidentally, ime mu u potpunosti odgovara. Rijetko ćete takvo đubre sresti u literaturi bilo kojeg tipa, da i ne spominjem ulogu spasioca čovječanstva (naime, bostonskog čovječanstva). On je pljačkaš, ubica, siledžija, nema ni trunku griže savjesti, jedino što mu je na pameti je da utekne od postavljenog mu zadatka (njega su inače pustili iz zatvora i ponudili mu pomilovanje u zamjenu za obavljanje posla, jer je najbolji vozač u tom opustošenom svijetu), ne libi se čak ni da puca na svoje kolege iz ekipe. Zaista, s Paklom Tanerom pojam antiheroja dobija sasvim novo značenje. Avaj, Zelazni nije baš bio konzistentan, te negdje na pola knjige naprasno obrće ćurak naopako i Taner postaje klasični dobrica. Šteta je što karakterizacija tog glavnog lika nije malo bolje urađena.

 

Rekoh već da su u nekadašnjim U.S. and A. preživjeli skoncentrisani na krajnjem istoku i krajnjem zapadu (Zelazni bar nalazi za shodno da ostatak svijeta spomene, za razliku od nekih autora kojima se čitav svijet sastoji od Sjedinjenih država). Opustošeni i jezivo opasni dio u sredini je tzv. Aleja prokletstva. Samo jedan lik je uspio da je pređe, a to je izvjesni Bredi, koji je u LA donio vijesti o kugi u Bostonu i umro odmah nakon toga. Vlasti promptno reaguju i šalju tri ubitačno nabudžena oklopna vozila sa ukupno pet ljudi (trebalo je da bude šest, ali je Taner polomio rebra svom bratu da bi ga izvukao od zadatka) da pokušaju da ponove Bredijev poduhvat, ali u suprotnom smjeru, i odnesu neophodne lijekove u Boston.

 

Ta vozila su neka čudesa nalik na oklopne transportere, samo što su naoružani raketama, mitraljezima, bacačima plamena, imaju štit protiv radijacije i sve druge neophodne sastojke koje tražite kad kupujete sebi novi auto. I, uglavnom, priča u Aleji prokletstva sastoji se od opisa putovanja malobrojne ekipe (koja je sa svakim iskušenjem sve malobrojnija) kroz tu već spomenutu Aleju prokletstva. Tu dolazimo i do osnovne mane ove knjižice – iako je taj svijet fantastično zamišljen, nije baš najbolje realizovan. Jednostavno imate utisak da se heroji kreću po pravoj liniji i da se pred njih stavlja jedno po jedno iskušenje – te tornado, te džinovski slijepi miševi, te džinovski pauk, te ovo, te ono... kao da je Zelazni htio da opiše tih nekoliko stvari koje su mu pale na pamet i da ih skine s vrata. Iako su opisi svake pojedinačne opasne situacije vrlo dobri, nema se osjećaj neke jasne strukture (ma koliko ona bizarna bila) u svemu tome, već sve izgleda nekako nasumično nabacano. Ovo je, slično Putu za Mars Erika Ajdla, nešto što bi sigurno mnogo bolje izgledalo u filmskoj verziji, ako bi režirao recimo Džejms Kameron ili Roland Emerih ili tako neko talentovan za vizuelni spektakl (o postojećoj filmskoj adaptaciji na kraju teksta).

 

Dramski dio, tj. likovi i to, je za svaku osudu. Niti nam je pruženo ikakvo suvislo objašnjenje naprasne transformacije glavnog lika niti bilo ko od sporednih likova služi ičemu. Da stvar bude gora, kao da je Zelazni mislio da mu je priča prekratka, te je Tanerove doživljaje ispresijecao potpuno nepotrebnim digresijama u kojima opisuje neke tamo sasvim desete likove koji blage veze s osnovnom radnjom nemaju. Većina njih je u Bostonu, a mnogo bolje bi bilo da uopšte nije spominjano šta se dešava u Bostonu, tj. da smo ostavljeni u neizvjesnosti da li Tanerov put uopšte ima smisla, odnosno da postoji mogućnost da su svi tamo već odavno odapeli. Na kraju nas ne čeka nikakav pančlajn, nikakav plot tvist, poenta ili nešto slično – knjiga se, kad ostane bez materijala, jednostavno završi. Takođe, stil pisanja nije baš nešto o čemu biste pisali kući. «I onda je on uzeo džezvu i skuvao sebi kafu, pa je malo dremnuo, pa je nastavio da vozi, pa ga je napao džinovski pauk, a onda mu je cura donijela još kafe, pa je gledao TV, a onda su sredili džinovskog pauka kad jao si ga nama eto ti bande motociklista pa su sredili jednog pa drugog pa trećeg, pa su onda opet malo odrijemali» itd. Moguće da je prevodilac bio malo pijan, ali čini mi se da je Zelazni svakako u Hronikama Ambera imao mnogo bogatiju i sadržajniju rečenicu i pasus. I knjigu.

 

Uprkos ovim zamjerkama (kakav bi to rivju bio bez zamjerki?), pravi ljubitelj apokalipse ne bi smio da propusti ovo štivo, ako ništa drugo, ono zbog odličnih akcionih dijelova i činjenice da se knjižica čita brzo i lako, ko da ju je pisao Dragoslav Mihailović. Inače, postoji i istoimeni film snimljen po ovoj knjizi, koji sam gledao prije nekih petnaestak godina i sasvim je moguće da je upravo on i probudio moju ljubav prema (post)apokaliptičnom (pod)žanru. Za taj film vezana je interesantna anegdota. Naime, nakon silnih (post)produkcionih patnji, 20th Century Fox ga je konačno pustio u promet sedamdeset sedme, zajedno sa još jednim filmom. Od tog drugog filma nisu očekivali ništa, a Damnation Alley je trebalo da bude visokobudžetni blokbaster. Na kraju je Aleja neslavno flopnula a taj drugi film je bio... Star Wars :-) Inače, prva verzija scenarija je bila (kažu) potpuno vjerna knjizi i veoma se dopala Zelazniju, koji je dao svoj blagoslov. Međutim, nakon toga su iz ko zna kog razloga sve promijenili napravili nešto sasvim deseto. Kažu da je Rodžer gledao film ne znajući za te silne promjene, te da je bio ne malo iznenađen (i uvrijeđen) konačnom verzijom. Ja se filma vrlo slabo sjećam, tako da ću uskoro ponovo da ga gledam, što znači da i vas čeka njegov rivju. Naravno, ako poslije ovog užasno dosadnog opisa ne pobjegnete glavom bez obzira i zauvijek izbrišete ovaj blog iz vaše bookmark liste.

Napomena: Nema potrebe za tim, pošto je taj blog ionako krepao sam od sebe smrću mogbloga.rs. Inače, film sam u međuvremenu reprizirao i nažvrljao nekoliko rečenica o njemu, pa će i to biti postavljeno u dogledno vrijeme, a možda i neće.

Post Impact (2003)

Režija: Christoph Schrewe

Scenario: Torsten Dewi, Christoph Schrewe

Nakon što je Roland Emerih snimio svoj čuveni blokbaster The Day After Tomorrow, neki njegovi zemljaci su poželjeli da se i oni malo poigraju sa mogućnostima koje pruža novo ledeno doba, te je tako nastao ovaj nepretjeranobudžetni TV film. Podrazumijeva se da su specijalni efekti slabi i da je scenario prepun bizarnih nebuloza, ali za divno čudo film može da se pogleda od početka do kraja bez prevelike patnje.

 

Kako to obično biva, nekakav meteor (ili kometa?!) tresne Zemlju posred sjeverozapada Evrope, dovodeći do globalne kataklizme (komunizma) i novog ledenog doba. Milioni ljudi stradaju, a značajnije glavonje koje se izvuku na vrijeme sele se u Maroko i tamo formiraju novu superdržavu fenomenalnog imena – New United Northern States iliti skraćeno – NUNS! :-) Tom državom caruje nekakva američka (?) predsjednica i na glavnoj zgradi im je nataknuta američka zastava, mada se čitav film dešava u Evropi i Sjedinjene Američke Države se i ne spominju.

 

Inače, radnja filma počinje u budućnosti, koja je sad već sadašnjost – 2010 godine. U Berlinu izvjesni briljantni njemački doktor kome sam zaboravio ime sa svojim timom radi na konstruisanju nekakvog mikrotalasnog prijemnika ili odašiljača ili satelita ili tako neke skalamerije pomoću koje će moći mnogo bolje da se iskorištavaju prirodni izvori energije, kao što je npr. sunčev sjaj. Kada se meteor približavao zemlji, pokušavali su da ga spiče iz nekakve mašine (možda baš te, ali nemojte me držati za riječ), ali naravno nisu uspjeli i desilo se najgore. Tri godine nakon udara, NUNS se suočavaju sa neobičnim zlom – naime, neko vrlo uspješno skida s neba njihove avione pomoću neke misteriozne sprave za koju se smatra da ne može biti ništa drugo do upravo ona prvopomenuta skalamerija koja je trebalo da preporodi ljudski rod. Hrabra predsjednica od svoje vrhovne vojničine saznaje da je tokom razvoja skalamerije ona tajno dorađivana tako da može da posluži i kao opako oružje. Zbog toga ona šalje u Ekvador po kćerku profe koji je dizajnirao mašinu – sumnja se da bi upravo on mogao da bude izvor kompletnog zla, jer posljednje što se o njemu zna jeste da je ostao u Berlinu.

 

Heroj filma je Din Kejn, koji glumi kapetana Toma Parkera – šefa obezbjeđenja američke ambasade u Berlinu. U vrijeme kada su se glavešine evakuisale odatle, on je nesrećno zaglavio u avionu sa njima ne stigavši da pokupi ženu i kćerku. Zbog toga se nameće predsjednici u ekspediciji koju ova formira u nastojanju da se prodre do snijegom potopljenog Berlina i stigne na dno stvari. On se potajno nada da bi njegova porodica još mogla da bude u neokrnjenom stanju, mada ga to nije spriječilo da vodi ljubav sa svojom šeficom u ekspediciji – nekakvom superzgodnom engleskom plavušom.

 

U filmu nas ne čekaju pretjerano velika iznenađenja – tu je putovanje do Berlina, otkrivanje mastermajnda iza kompletne operacije i eliminisanje istog, uz nekoliko plot tvistova koji mogu da iznenade samo nekog ko nije pogledao nijedan film u životu. Pošto producent ipak nije Roland Emerih, ne očekujte nikakve spektakularne prizore apokalipse – tu i tamo vidimo poneku zgradu u snijegu i to je otprilike to. Film uglavnom funkcioniše kao generička i jednostavna akcija / avantura.

 

Ono što je interesantno je što je ovde vrlo teško provaliti ko je koje nacionalosti. Znamo da su heroj Din Kejn i njegov nadređeni Amerikanci a doktor i njegova kćer Švabe, ali svi stalno govore engleski, čak i doktor i njegova kćerka kad su sami. Takođe, kad ekspedicija otkrije prebivalište gomile preživjelih Berlinaca, svi do jednog govore engleski, osim neke nijeme (?) djevojčice koja ne govori ništa, mada razumije sve što joj je rečeno.

 

Roland Emerih nije jedini koji pobije čitavu zemaljsku kuglu, a onda napravi hepiend. Ovde su naši heroji pomoću one infamozne sprave uspjeli da ponište efekte ledenog doba i pojavilo se Sunce! To je dovelo i do jedne od najurnebesnijih scena u cijelom filmu – Din Kejn onoj curici (koja ima cirka 8-9 godina, najmanje) pokazuje mjesto gdje su se oblaci razmakli i kaže joj: «Znaš li šta je ono? To je Sunce.» Prost račun nam govori da je curica mogla da ima pet ili šest godina u vrijeme kad je nastupila apokalipsa i da je skoro sigurno prije toga vidjela sunce. Ali eto. U svakom slučaju, za jedan TV film ovo je prilično gledljivo i nedosadno. I vaš mozak će cijeniti priliku da se lijepo odmori, jer neće biti potrebe za njegovim intervencijama.