Damnation Alley

Autor: Roger Zelazny
Godina objavljivanja: 1969




Evo još jednog teksta pokupljenog sa pokojnog bloga. Ovo je davno pisano, pa ne odgovaram za "kvalitet" teksta.

Prije Aleje prokletstva jedino djelo Rodžera Zelaznija koje mi je palo šaka jeste prva knjiga (zapravo prvih pet knjiga) Hronika Ambera. I dok to smatram u književnom pogledu vrlo uspjelim djelom, ipak me nije dovoljno zainteresovalo za čitanje nastavka, jer ta karakteristična vrsta fantazije koju piše Zelazni nije baš moj cup of tea. Kažu da i njegova ostala djela sadrže raznorazne paralelne svjetove, bogove, polubogove, demone, magične artefakte i sl., te vjerovatno u tom opusu Aleja prokletstva, kao standardan SF, štrči kao... pa, nađite sami neku dovoljno nekulturnu metaforu, ovde je nećete pročitati. Ja sam kulturan čovjek.

 

Što se Aleje prokletstva tiče, u pitanju je priča o liku (na početku ih je više, ali odmah se zna ko je glavni dasa i ko će vrlo brzo da ostane sam na zadatku) koji treba da ode od Los Anđelesa do Bostona da bi tamošnjem stanovništvu odnio nekakve lijekove. Da se kojim slučajem dešava u sadašnje vrijeme, taj put bi bio pjesmica, a knjiga vjerovatno dosadnija i od Budenbrokova. Međutim, Aleja prokletstva se dešava koju stotinicu godina u budućnosti, kad je svijet zbrisan s lica zemlje nuklearnim ratom. Stanovništvo je desetkovano, tehnologija otišla u vražiju mater, nebo promijenilo boju i stalno se pojavljuju neke crne linije, da i ne spominjemo tornada i kiše kamenja, duvaju tako jaki vjetrovi da avioni više ne mogu da lete (inače bi put od Los Anđelesa do Bostona bio šetnja u parku, a knjiga zanimljiva kao osrednji domaći film), životinje su mutirale i narasle, postale krvožednije, tu su i neka čudovišta koja uopšte nemam pojma šta predstavljaju i tako dalje i tako dalje. Sjedinjene Američke Države više ne postoje kao pojam – ono malo državica na istočnoj i zapadnoj obali su tehnički nezavisne države. Država Kalifornija, država Boston i sl. (znam, Boston je grad a ne država, ali tako piše u knjizi). One imaju neku vrstu uprave, ali sve je to prilično demolirano. Tu su i neizbježne bande motociklista, koje caruju područjima koja nisu zagađena radijacijom.

 

Naš «heroj» zove se Pakao Taner. Znam, mislite sigurno da mu je Pakao nadimak, ali mu je zapravo to pravo ime. Kažu da je njegov otac, kad su ga pitali kako će nazvati svoje novo novorođenče, rekao nešto tipa «Oh, Hell!». Incidentally, ime mu u potpunosti odgovara. Rijetko ćete takvo đubre sresti u literaturi bilo kojeg tipa, da i ne spominjem ulogu spasioca čovječanstva (naime, bostonskog čovječanstva). On je pljačkaš, ubica, siledžija, nema ni trunku griže savjesti, jedino što mu je na pameti je da utekne od postavljenog mu zadatka (njega su inače pustili iz zatvora i ponudili mu pomilovanje u zamjenu za obavljanje posla, jer je najbolji vozač u tom opustošenom svijetu), ne libi se čak ni da puca na svoje kolege iz ekipe. Zaista, s Paklom Tanerom pojam antiheroja dobija sasvim novo značenje. Avaj, Zelazni nije baš bio konzistentan, te negdje na pola knjige naprasno obrće ćurak naopako i Taner postaje klasični dobrica. Šteta je što karakterizacija tog glavnog lika nije malo bolje urađena.

 

Rekoh već da su u nekadašnjim U.S. and A. preživjeli skoncentrisani na krajnjem istoku i krajnjem zapadu (Zelazni bar nalazi za shodno da ostatak svijeta spomene, za razliku od nekih autora kojima se čitav svijet sastoji od Sjedinjenih država). Opustošeni i jezivo opasni dio u sredini je tzv. Aleja prokletstva. Samo jedan lik je uspio da je pređe, a to je izvjesni Bredi, koji je u LA donio vijesti o kugi u Bostonu i umro odmah nakon toga. Vlasti promptno reaguju i šalju tri ubitačno nabudžena oklopna vozila sa ukupno pet ljudi (trebalo je da bude šest, ali je Taner polomio rebra svom bratu da bi ga izvukao od zadatka) da pokušaju da ponove Bredijev poduhvat, ali u suprotnom smjeru, i odnesu neophodne lijekove u Boston.

 

Ta vozila su neka čudesa nalik na oklopne transportere, samo što su naoružani raketama, mitraljezima, bacačima plamena, imaju štit protiv radijacije i sve druge neophodne sastojke koje tražite kad kupujete sebi novi auto. I, uglavnom, priča u Aleji prokletstva sastoji se od opisa putovanja malobrojne ekipe (koja je sa svakim iskušenjem sve malobrojnija) kroz tu već spomenutu Aleju prokletstva. Tu dolazimo i do osnovne mane ove knjižice – iako je taj svijet fantastično zamišljen, nije baš najbolje realizovan. Jednostavno imate utisak da se heroji kreću po pravoj liniji i da se pred njih stavlja jedno po jedno iskušenje – te tornado, te džinovski slijepi miševi, te džinovski pauk, te ovo, te ono... kao da je Zelazni htio da opiše tih nekoliko stvari koje su mu pale na pamet i da ih skine s vrata. Iako su opisi svake pojedinačne opasne situacije vrlo dobri, nema se osjećaj neke jasne strukture (ma koliko ona bizarna bila) u svemu tome, već sve izgleda nekako nasumično nabacano. Ovo je, slično Putu za Mars Erika Ajdla, nešto što bi sigurno mnogo bolje izgledalo u filmskoj verziji, ako bi režirao recimo Džejms Kameron ili Roland Emerih ili tako neko talentovan za vizuelni spektakl (o postojećoj filmskoj adaptaciji na kraju teksta).

 

Dramski dio, tj. likovi i to, je za svaku osudu. Niti nam je pruženo ikakvo suvislo objašnjenje naprasne transformacije glavnog lika niti bilo ko od sporednih likova služi ičemu. Da stvar bude gora, kao da je Zelazni mislio da mu je priča prekratka, te je Tanerove doživljaje ispresijecao potpuno nepotrebnim digresijama u kojima opisuje neke tamo sasvim desete likove koji blage veze s osnovnom radnjom nemaju. Većina njih je u Bostonu, a mnogo bolje bi bilo da uopšte nije spominjano šta se dešava u Bostonu, tj. da smo ostavljeni u neizvjesnosti da li Tanerov put uopšte ima smisla, odnosno da postoji mogućnost da su svi tamo već odavno odapeli. Na kraju nas ne čeka nikakav pančlajn, nikakav plot tvist, poenta ili nešto slično – knjiga se, kad ostane bez materijala, jednostavno završi. Takođe, stil pisanja nije baš nešto o čemu biste pisali kući. «I onda je on uzeo džezvu i skuvao sebi kafu, pa je malo dremnuo, pa je nastavio da vozi, pa ga je napao džinovski pauk, a onda mu je cura donijela još kafe, pa je gledao TV, a onda su sredili džinovskog pauka kad jao si ga nama eto ti bande motociklista pa su sredili jednog pa drugog pa trećeg, pa su onda opet malo odrijemali» itd. Moguće da je prevodilac bio malo pijan, ali čini mi se da je Zelazni svakako u Hronikama Ambera imao mnogo bogatiju i sadržajniju rečenicu i pasus. I knjigu.

 

Uprkos ovim zamjerkama (kakav bi to rivju bio bez zamjerki?), pravi ljubitelj apokalipse ne bi smio da propusti ovo štivo, ako ništa drugo, ono zbog odličnih akcionih dijelova i činjenice da se knjižica čita brzo i lako, ko da ju je pisao Dragoslav Mihailović. Inače, postoji i istoimeni film snimljen po ovoj knjizi, koji sam gledao prije nekih petnaestak godina i sasvim je moguće da je upravo on i probudio moju ljubav prema (post)apokaliptičnom (pod)žanru. Za taj film vezana je interesantna anegdota. Naime, nakon silnih (post)produkcionih patnji, 20th Century Fox ga je konačno pustio u promet sedamdeset sedme, zajedno sa još jednim filmom. Od tog drugog filma nisu očekivali ništa, a Damnation Alley je trebalo da bude visokobudžetni blokbaster. Na kraju je Aleja neslavno flopnula a taj drugi film je bio... Star Wars :-) Inače, prva verzija scenarija je bila (kažu) potpuno vjerna knjizi i veoma se dopala Zelazniju, koji je dao svoj blagoslov. Međutim, nakon toga su iz ko zna kog razloga sve promijenili napravili nešto sasvim deseto. Kažu da je Rodžer gledao film ne znajući za te silne promjene, te da je bio ne malo iznenađen (i uvrijeđen) konačnom verzijom. Ja se filma vrlo slabo sjećam, tako da ću uskoro ponovo da ga gledam, što znači da i vas čeka njegov rivju. Naravno, ako poslije ovog užasno dosadnog opisa ne pobjegnete glavom bez obzira i zauvijek izbrišete ovaj blog iz vaše bookmark liste.

Napomena: Nema potrebe za tim, pošto je taj blog ionako krepao sam od sebe smrću mogbloga.rs. Inače, film sam u međuvremenu reprizirao i nažvrljao nekoliko rečenica o njemu, pa će i to biti postavljeno u dogledno vrijeme, a možda i neće.