Scenario: Konstantin Lopušanski, Vjačeslav Ribakov, Boris Strugacki
Dok se ne skanim da actually napišem neki novi tekst, evo još malo recikliranja onog prastarog bloga sa mogbloga.rs. Primijetićete da se često spominju fraze tipa "ovaj blog", "u budućnosti" i sl., koje su se u to vrijeme odnosile na taj blog, međutim te fraze ostaju nepromijenjene jer se igrom slučaja ispostavlja da mogu da se odnose i na ovaj blog.
Za razliku od Rolanda Emeriha, koji je
sa svojom 2012 (o čemu će biti riječi kasnije na ovom blogu) stvorio THE
blokbaster, jednu od najspektakularnije prenaduvanih bombastičnih tvorevina
EVER, Konstantin Lopušanski pripada drugoj grupi autora – onih koji smatraju da
kraj svijeta ne samo da nije toliko spektakularan, već je distinktno uncool.
Što se toga tiče, može se smatrati da on na neki način ide tragom fenomenalne
knjige On the Beach Nevila Shutea (o kojoj će biti riječi kasnije na
ovom blogu). Međutim, razlika je što se u ovom filmu tu i tamo kroz sveopšte
beznađe provlači i pokoje zrnce nade i ostalih čudesa.
Daklem, priča (ako se uopšte može tako
nazvati, imajući u vidu debeo nedostatak plot tvistova, izdaja, prevara,
otkrića glavnog protagoniste da je zapravo mrtav i ostalih stvari koje čine
kvalitetan film) prati grupicu naučnika koji su nakon nuklearne katastrofe
stacionirani u podrumu neke porušene zgradurine – đavo me odnio ako znam šta
je, nekakav fakultet ili možda muzej, nisam baš najbolje upratio – i, nemajući
šta pametno da rade, filozofiraju o ljudskoj rasi, šta je čini tako pekuliarnom
i zašto li je odlučila da samu sebe uništi. Većina njih je prilično
nezadovoljna takvim razvojem situacije i neki odlučuju da se upucaju, a neki
opet (kao npr. žena glavnog junaka) da umru od bolesti izazvane radijacijom.
Mada, jedna žena iz ekipe iz nekog razloga odlučuje da hoda gola okolo. Čuda čini
ta nuklearna katastrofa...
Što se glavnog like tiče, to je
neimenovani (bar se ne sjećam da sam čuo njegovo ime, a to važi i za većinu
ostalih likova) naučnik koji odsjeća određeno breme odgovornosti za kataklizmu
koja je nastupila, jer je radio na tim nekim projektima i slično. On non-stop
piše pisma svom sinu koji je negdje tamo daleko, in fact nije baš najjasnije
gdje. Realna je mogućnost da je totalno mrtav, no ono što je sasvim izvjesno je
da pisma neće pročitati. Tako da, actually, starac zapravo ta pisma piše samom
sebi, ne bi li se nečim zanimao tj. olakšao svoju dušu.
Razlika u odnosu na potpuno beznađe koje
vlada u On the Beach ogleda se u sljedećim stvarima: Prvo, apparently,
likovi su bezbjedni od radijacije u tim zgradurinama u kojima žive, a kad idu
napolje onda se obuku u opakoizgledajuće kostime s gas maskama i sve bude
super. Drugo, postoji nešto što se zove Bunker, nekakav last resort ili tako
nešto, za šta se izdaju propusnice. Tu ordiniraju nekakvi doktori koji te
propusnice izdaju samo «korisnim» i zdravim osobama (think 2012).
Trenutak iskupljenja (iskupljenja za šta konkretno? Nemam pojma blagog) za
našeg heroja stiže u vidu čopora autistične dječurlije koja naravno ne mogu da
dobiju propusnice jer su, je li, autistična. On se brine o njima i podučava ih
raznoraznim stvarima (među kojima je najbitnije obilježavanje Božića, pojedite
to vi ateisti i agnostici, mwahahahah!). Nakon treninga starac je spreman da se
povuče, a djeca u prilično otvorenom kraju jure po nekakvom snijegu ili pijesku
ili šta već, što valjda simbolizuje da ima nade i u najcrnjim situacijama. Heh,
recite to Partizanu za Ligu UEFA.
Priznaću, po cijenu da ispadnem tupavi
ljubitelj Emerihovih blokbastera, da me sama priča nije pretjerano u srce
dirnula. Ima tu naravno sjajnih stvari, neka od onih filozofiranja su zapravo
interesantna, a i taj glavni lik je jedan simpatičan čiko i sve to, međutim ne
bih priču nazvao glavnim adutom ovog filma. To bi uglavnom bila vizuelna
prezentacija pomenute apokalipse. Film je, osim povremenih flešbeka koji su
sivkasti, skoro sav u onoj žutosmeđoj sepia fotografiji, tako da podsjeća na
neki nijemi film s početka prošlog vijeka. Kad se još na tu fotografiju doda
klaustrofobičnost zatvorenog prostora i one gas maske i sl. napolju, dobija se
nešto što je poprilično... pa, ne mogu da nađem pravu riječ, ali na pamet mi
pada nešto tipa «gušenje». S druge strane, tu ima i nekih scena koje djeluju skoro
pa downright spektakularno – potopljena biblioteka iz koje naš heroj pokušava
da selvidžuje komade nekih knjiga, pa kratki flešbekovi koji prikazuju
fragmente nuklearnih napada (srećom, film se ne udubljuje previše u to kako je
sve počelo, ko je koga s kim kad i gdje i sl.). Nije Emerih, nisu ni
Transformersi, ali je poprilično neočekivano grandiozno za jedan ipak, da tako
kažem, miran film.
Apparently, Lopušanski se nekoliko godina nakon ovog filma prihvatio još jednog
postapokaliptičnog ostvarenja pod nazivom Posetitel muzeya, za koje
mnogi relevantan kritičar kaže da je njegovo ultimativno remek-djelo, tako da
će se i to naći na stranicama ovog bloga. A sad vam evo link koji vodi ga
rivjuu ovog filma koji je pisao izvjesni Dejan Ognjanović:
cultofghoul.blogspot.com/2009/04/pisma-mrtvog-coveka.html