Pisma myortvogo cheloveka (1986)

Režija: Konstantin Lopušanski

Scenario:  Konstantin Lopušanski, Vjačeslav Ribakov, Boris Strugacki

Dok se ne skanim da actually napišem neki novi tekst, evo još malo recikliranja onog prastarog bloga sa mogbloga.rs. Primijetićete da se često spominju fraze tipa "ovaj blog", "u budućnosti" i sl., koje su se u to vrijeme odnosile na taj blog, međutim te fraze ostaju nepromijenjene jer se igrom slučaja ispostavlja da mogu da se odnose i na ovaj blog.

 

Za razliku od Rolanda Emeriha, koji je sa svojom 2012 (o čemu će biti riječi kasnije na ovom blogu) stvorio THE blokbaster, jednu od najspektakularnije prenaduvanih bombastičnih tvorevina EVER, Konstantin Lopušanski pripada drugoj grupi autora – onih koji smatraju da kraj svijeta ne samo da nije toliko spektakularan, već je distinktno uncool. Što se toga tiče, može se smatrati da on na neki način ide tragom fenomenalne knjige On the Beach Nevila Shutea (o kojoj će biti riječi kasnije na ovom blogu). Međutim, razlika je što se u ovom filmu tu i tamo kroz sveopšte beznađe provlači i pokoje zrnce nade i ostalih čudesa.

Daklem, priča (ako se uopšte može tako nazvati, imajući u vidu debeo nedostatak plot tvistova, izdaja, prevara, otkrića glavnog protagoniste da je zapravo mrtav i ostalih stvari koje čine kvalitetan film) prati grupicu naučnika koji su nakon nuklearne katastrofe stacionirani u podrumu neke porušene zgradurine – đavo me odnio ako znam šta je, nekakav fakultet ili možda muzej, nisam baš najbolje upratio – i, nemajući šta pametno da rade, filozofiraju o ljudskoj rasi, šta je čini tako pekuliarnom i zašto li je odlučila da samu sebe uništi. Većina njih je prilično nezadovoljna takvim razvojem situacije i neki odlučuju da se upucaju, a neki opet (kao npr. žena glavnog junaka) da umru od bolesti izazvane radijacijom. Mada, jedna žena iz ekipe iz nekog razloga odlučuje da hoda gola okolo. Čuda čini ta nuklearna katastrofa...

Što se glavnog like tiče, to je neimenovani (bar se ne sjećam da sam čuo njegovo ime, a to važi i za većinu ostalih likova) naučnik koji odsjeća određeno breme odgovornosti za kataklizmu koja je nastupila, jer je radio na tim nekim projektima i slično. On non-stop piše pisma svom sinu koji je negdje tamo daleko, in fact nije baš najjasnije gdje. Realna je mogućnost da je totalno mrtav, no ono što je sasvim izvjesno je da pisma neće pročitati. Tako da, actually, starac zapravo ta pisma piše samom sebi, ne bi li se nečim zanimao tj. olakšao svoju dušu.

Razlika u odnosu na potpuno beznađe koje vlada u On the Beach ogleda se u sljedećim stvarima: Prvo, apparently, likovi su bezbjedni od radijacije u tim zgradurinama u kojima žive, a kad idu napolje onda se obuku u opakoizgledajuće kostime s gas maskama i sve bude super. Drugo, postoji nešto što se zove Bunker, nekakav last resort ili tako nešto, za šta se izdaju propusnice. Tu ordiniraju nekakvi doktori koji te propusnice izdaju samo «korisnim» i zdravim osobama (think 2012). Trenutak iskupljenja (iskupljenja za šta konkretno? Nemam pojma blagog) za našeg heroja stiže u vidu čopora autistične dječurlije koja naravno ne mogu da dobiju propusnice jer su, je li, autistična. On se brine o njima i podučava ih raznoraznim stvarima (među kojima je najbitnije obilježavanje Božića, pojedite to vi ateisti i agnostici, mwahahahah!). Nakon treninga starac je spreman da se povuče, a djeca u prilično otvorenom kraju jure po nekakvom snijegu ili pijesku ili šta već, što valjda simbolizuje da ima nade i u najcrnjim situacijama. Heh, recite to Partizanu za Ligu UEFA.

Priznaću, po cijenu da ispadnem tupavi ljubitelj Emerihovih blokbastera, da me sama priča nije pretjerano u srce dirnula. Ima tu naravno sjajnih stvari, neka od onih filozofiranja su zapravo interesantna, a i taj glavni lik je jedan simpatičan čiko i sve to, međutim ne bih priču nazvao glavnim adutom ovog filma. To bi uglavnom bila vizuelna prezentacija pomenute apokalipse. Film je, osim povremenih flešbeka koji su sivkasti, skoro sav u onoj žutosmeđoj sepia fotografiji, tako da podsjeća na neki nijemi film s početka prošlog vijeka. Kad se još na tu fotografiju doda klaustrofobičnost zatvorenog prostora i one gas maske i sl. napolju, dobija se nešto što je poprilično... pa, ne mogu da nađem pravu riječ, ali na pamet mi pada nešto tipa «gušenje». S druge strane, tu ima i nekih scena koje djeluju skoro pa downright spektakularno – potopljena biblioteka iz koje naš heroj pokušava da selvidžuje komade nekih knjiga, pa kratki flešbekovi koji prikazuju fragmente nuklearnih napada (srećom, film se ne udubljuje previše u to kako je sve počelo, ko je koga s kim kad i gdje i sl.). Nije Emerih, nisu ni Transformersi, ali je poprilično neočekivano grandiozno za jedan ipak, da tako kažem, miran film.

Apparently, Lopušanski se nekoliko godina nakon ovog filma prihvatio još jednog postapokaliptičnog ostvarenja pod nazivom Posetitel muzeya, za koje mnogi relevantan kritičar kaže da je njegovo ultimativno remek-djelo, tako da će se i to naći na stranicama ovog bloga. A sad vam evo link koji vodi ga rivjuu ovog filma koji je pisao izvjesni Dejan Ognjanović:

cultofghoul.blogspot.com/2009/04/pisma-mrtvog-coveka.html

Autumn (2008)

Režija: Steven Rumbelow

Scenario: Steven Rumbelow, David Moody, David Moody (knjiga)

Ne pamtim kad sam više puta zadrijemao u tako malom vremenskom intervalu kao tokom gledanja ovog filma. Ma koliko da sam umoran i ma koliko da je film dosadan, obično nakon što se jednom trgnem iz sna ostatak ispratim bez problema. Međutim, ovde sam u prvom pokušaju zaspao triput u toku prvih dvadesetak minuta, onda sam za to veče odustao od gledanja i pogledao umjesto toga dvije epizode serije Dream On, da bih sljedeće večeri uspio da pogledam čitav film, ali uz brojna drijemanja, premotavanja i upitnike nad glavom.

 

Mind you, ti upitnici ne potiču od nekakve ultrakompleksne prirode filma već od konfuzne režije i montaže koji čak i sa ovako banalnim scenarijem čine da se u pojedinim scenama pitate šta se dođavola događa. Žurim da dodam da film (koji inače predstavlja relativno standardnu zombi apokalipsu) ima dva-tri originalna trika u rukavu, ali sa njima ništa konkretno nije urađeno, osim što je broj zombi ubistava redukovan na... JEDNO (!!!!??????!!!???!?!!). Da, dobro ste pročitali, nije štamparska greška – u filmu sa zombijima imamo slovima i brojem jedno (1) ubistvo i to na samom kraju filma. Sigurno se pitate šta li se onda kog đavola u tom filmu dešava tokom njegovih skoro dva sata trajanja i odgovor je očekivan i prost – ništa. Opet žurim da dodam – to što se u apokaliptičnom filmu ništa ne dešava uopšte ne mora da bude loše. Naprotiv, baš bih volio da vidim neki totalno minimalistički film koji bi podsjećao na prvih pola sata neprevaziđenog The Quiet Earth. Opustošena Zemlja (well, očišćena od ljudi u svakom slučaju) uz kvalitetnu fotografiju i dobru muziku može da stvori potpuno neprevaziđenu atmosferu. Možda sljedeći film Larsa von Triera bude korak u tom smjeru, ali čisto sumnjam da od njega možemo da očekujemo išta dobro. Što se Autumna tiče, naravno da on ne koristi priliku da bude napet, depresivan, atmosferičan ili bilo šta slično – muzika je vrlo nememorabilna (hell, više se ne sjećam ni da li uopšte ima muzike u filmu) a fotografija ona klasična isprana niskobudžetna. Ne znam zašto ljudi uopšte snimaju filmove ako nemaju para da im daruju čestit izgled. Vizuelna ružnoća je sahranila i mnogo bolje filmove – npr. ultraduhoviti zombi krkljanac The Stink of Flesh, ali u slučaju Autumna srećom nema šta da se sahrani.

 

Uglavnom, film govori o katastrofalnoj apokalipsi koja po ko zna koji put pogađa našu plavozelenu planetu. Milijarde ljudi su u jednom trenutku odlučile jednostavno da umru i na ovom svijetu ostave svega šačicu preživjelih. Nije nam objašnjeno šta ih je i kako ubilo (sumnja se naravno na neki virus) ni kako i zašto su ovi ostali preživjeli, tek oni se u vrlo konfuznim uvodnim scenama filma sakupe na nekom mjestu odakle je neko od tih preživjelih poslao radio signal. Gdje se sve to dešava, takođe nemam pojma. Film je sniman u Kanadi, ali skoro svi glumci govore nekim težim britanskim ili australijskim ili novozelandskim akcentima. Elem, vrlo brzo grupica njih odluči da se otcijepi i nastani u nekakvoj kućici u selu. Ostali ostaju u tom prvobitnom skloništu i o njima više ništa ne čujemo do kraja filma – pratimo grupicu od pet secesionista, od kojih se vrlo brzo otcijepe dvoje (o njima takođe ništa ne čujemo do kraja filma), tako da praktično čitav film pratimo tri ne pretjerano interesantna lika – nekog profu (čega?) kome je čitav razred odapeo pred očima, nekog lika koji pati zbog smrti žene i kćerke i neku curu koja naizgled ne pati ni zbog čeg konkretno, ali kontam da mora da je bar malo tužna zbog svega što se dešava.

 

Onaj jedini tračak originalnosti u filmu potiče od tretmana samih zombija – u početku su svi mrtvi i tek kasnije polako počinju da ustaju. Nakon ustajanja samo se vrzmaju okolo i ne pokazuju nikakve namjere da bilo koga napadnu. Tek kasnije počinju sve više da im se razvijaju zombi skillovi, privlače ih glasni zvuci i svjetlo i dok si reko šiš (čitaj: dva sata kasnije) – toliko pomahnitaju da ubiju čovjeka (!). Takođe, ovo je jedan od rijetkih filmova u kome se spominje mogućnost zamrzavanja zombija kad nastupi zima, ali to se naravno ne dešava. Inače, riječ “zombi” se ne javlja u filmu – živi mrtve nazivaju hodačima. Još jedan kuriozitet je da je ovo jedna od posljednjih uloga Dejvida Karadina – on glumi nekog mahnitog lika koji čuva svoju zombi mamu zavezanu za krevet. Pojavljuje se, kažu, čitavih sedam minuta u filmu.

 

Kao što rekoh, sav ovaj minimalizam i nedešavanje ičega ne znači automatski katastrofu, ali ovde se niko nije istakao pretjeranim talentom. U filmu koji se zove Autumn čovjek bi očekivao predivne prizore opalog lišća raznih boja izmiješane sa scenama potpuno mrtvih sela i gradova uz kvalitetnu elektronsku muziku, ali to lišće vidimo u dvije-tri scene na početku, a kasnije – truba. Likovi su dosadni, a dijalozi nikakvi – skoro u svakoj sceni kad je neki duži razgovor mislio sam “Ma šta mene briga za ta vaša laprdanja???”. Sve u svemu, ovo je jedan veliki promašaj od filma – ako želite odličan film o smaju svijeta koji uspijeva da se izdigne iz svoje niskobudžetnosti, pogledajte The Signal.

 

Inače, Autumn je zasnovan na knjizi izvjesnog Dejvida Mudija (potpisan i kao koscenarista filma), koja je prvo objavljena na Internetu, zatim u papirnom obliku, a onda zbog svoje popularnosti (?) doživjela svu silu nastavaka. Vjerujem da knjigu ne treba odmah odbaciti na osnovu ovog filma, mada upletenost pisca u slab scenario budi određenu skepsu.

Damnation Alley

Autor: Roger Zelazny
Godina objavljivanja: 1969




Evo još jednog teksta pokupljenog sa pokojnog bloga. Ovo je davno pisano, pa ne odgovaram za "kvalitet" teksta.

Prije Aleje prokletstva jedino djelo Rodžera Zelaznija koje mi je palo šaka jeste prva knjiga (zapravo prvih pet knjiga) Hronika Ambera. I dok to smatram u književnom pogledu vrlo uspjelim djelom, ipak me nije dovoljno zainteresovalo za čitanje nastavka, jer ta karakteristična vrsta fantazije koju piše Zelazni nije baš moj cup of tea. Kažu da i njegova ostala djela sadrže raznorazne paralelne svjetove, bogove, polubogove, demone, magične artefakte i sl., te vjerovatno u tom opusu Aleja prokletstva, kao standardan SF, štrči kao... pa, nađite sami neku dovoljno nekulturnu metaforu, ovde je nećete pročitati. Ja sam kulturan čovjek.

 

Što se Aleje prokletstva tiče, u pitanju je priča o liku (na početku ih je više, ali odmah se zna ko je glavni dasa i ko će vrlo brzo da ostane sam na zadatku) koji treba da ode od Los Anđelesa do Bostona da bi tamošnjem stanovništvu odnio nekakve lijekove. Da se kojim slučajem dešava u sadašnje vrijeme, taj put bi bio pjesmica, a knjiga vjerovatno dosadnija i od Budenbrokova. Međutim, Aleja prokletstva se dešava koju stotinicu godina u budućnosti, kad je svijet zbrisan s lica zemlje nuklearnim ratom. Stanovništvo je desetkovano, tehnologija otišla u vražiju mater, nebo promijenilo boju i stalno se pojavljuju neke crne linije, da i ne spominjemo tornada i kiše kamenja, duvaju tako jaki vjetrovi da avioni više ne mogu da lete (inače bi put od Los Anđelesa do Bostona bio šetnja u parku, a knjiga zanimljiva kao osrednji domaći film), životinje su mutirale i narasle, postale krvožednije, tu su i neka čudovišta koja uopšte nemam pojma šta predstavljaju i tako dalje i tako dalje. Sjedinjene Američke Države više ne postoje kao pojam – ono malo državica na istočnoj i zapadnoj obali su tehnički nezavisne države. Država Kalifornija, država Boston i sl. (znam, Boston je grad a ne država, ali tako piše u knjizi). One imaju neku vrstu uprave, ali sve je to prilično demolirano. Tu su i neizbježne bande motociklista, koje caruju područjima koja nisu zagađena radijacijom.

 

Naš «heroj» zove se Pakao Taner. Znam, mislite sigurno da mu je Pakao nadimak, ali mu je zapravo to pravo ime. Kažu da je njegov otac, kad su ga pitali kako će nazvati svoje novo novorođenče, rekao nešto tipa «Oh, Hell!». Incidentally, ime mu u potpunosti odgovara. Rijetko ćete takvo đubre sresti u literaturi bilo kojeg tipa, da i ne spominjem ulogu spasioca čovječanstva (naime, bostonskog čovječanstva). On je pljačkaš, ubica, siledžija, nema ni trunku griže savjesti, jedino što mu je na pameti je da utekne od postavljenog mu zadatka (njega su inače pustili iz zatvora i ponudili mu pomilovanje u zamjenu za obavljanje posla, jer je najbolji vozač u tom opustošenom svijetu), ne libi se čak ni da puca na svoje kolege iz ekipe. Zaista, s Paklom Tanerom pojam antiheroja dobija sasvim novo značenje. Avaj, Zelazni nije baš bio konzistentan, te negdje na pola knjige naprasno obrće ćurak naopako i Taner postaje klasični dobrica. Šteta je što karakterizacija tog glavnog lika nije malo bolje urađena.

 

Rekoh već da su u nekadašnjim U.S. and A. preživjeli skoncentrisani na krajnjem istoku i krajnjem zapadu (Zelazni bar nalazi za shodno da ostatak svijeta spomene, za razliku od nekih autora kojima se čitav svijet sastoji od Sjedinjenih država). Opustošeni i jezivo opasni dio u sredini je tzv. Aleja prokletstva. Samo jedan lik je uspio da je pređe, a to je izvjesni Bredi, koji je u LA donio vijesti o kugi u Bostonu i umro odmah nakon toga. Vlasti promptno reaguju i šalju tri ubitačno nabudžena oklopna vozila sa ukupno pet ljudi (trebalo je da bude šest, ali je Taner polomio rebra svom bratu da bi ga izvukao od zadatka) da pokušaju da ponove Bredijev poduhvat, ali u suprotnom smjeru, i odnesu neophodne lijekove u Boston.

 

Ta vozila su neka čudesa nalik na oklopne transportere, samo što su naoružani raketama, mitraljezima, bacačima plamena, imaju štit protiv radijacije i sve druge neophodne sastojke koje tražite kad kupujete sebi novi auto. I, uglavnom, priča u Aleji prokletstva sastoji se od opisa putovanja malobrojne ekipe (koja je sa svakim iskušenjem sve malobrojnija) kroz tu već spomenutu Aleju prokletstva. Tu dolazimo i do osnovne mane ove knjižice – iako je taj svijet fantastično zamišljen, nije baš najbolje realizovan. Jednostavno imate utisak da se heroji kreću po pravoj liniji i da se pred njih stavlja jedno po jedno iskušenje – te tornado, te džinovski slijepi miševi, te džinovski pauk, te ovo, te ono... kao da je Zelazni htio da opiše tih nekoliko stvari koje su mu pale na pamet i da ih skine s vrata. Iako su opisi svake pojedinačne opasne situacije vrlo dobri, nema se osjećaj neke jasne strukture (ma koliko ona bizarna bila) u svemu tome, već sve izgleda nekako nasumično nabacano. Ovo je, slično Putu za Mars Erika Ajdla, nešto što bi sigurno mnogo bolje izgledalo u filmskoj verziji, ako bi režirao recimo Džejms Kameron ili Roland Emerih ili tako neko talentovan za vizuelni spektakl (o postojećoj filmskoj adaptaciji na kraju teksta).

 

Dramski dio, tj. likovi i to, je za svaku osudu. Niti nam je pruženo ikakvo suvislo objašnjenje naprasne transformacije glavnog lika niti bilo ko od sporednih likova služi ičemu. Da stvar bude gora, kao da je Zelazni mislio da mu je priča prekratka, te je Tanerove doživljaje ispresijecao potpuno nepotrebnim digresijama u kojima opisuje neke tamo sasvim desete likove koji blage veze s osnovnom radnjom nemaju. Većina njih je u Bostonu, a mnogo bolje bi bilo da uopšte nije spominjano šta se dešava u Bostonu, tj. da smo ostavljeni u neizvjesnosti da li Tanerov put uopšte ima smisla, odnosno da postoji mogućnost da su svi tamo već odavno odapeli. Na kraju nas ne čeka nikakav pančlajn, nikakav plot tvist, poenta ili nešto slično – knjiga se, kad ostane bez materijala, jednostavno završi. Takođe, stil pisanja nije baš nešto o čemu biste pisali kući. «I onda je on uzeo džezvu i skuvao sebi kafu, pa je malo dremnuo, pa je nastavio da vozi, pa ga je napao džinovski pauk, a onda mu je cura donijela još kafe, pa je gledao TV, a onda su sredili džinovskog pauka kad jao si ga nama eto ti bande motociklista pa su sredili jednog pa drugog pa trećeg, pa su onda opet malo odrijemali» itd. Moguće da je prevodilac bio malo pijan, ali čini mi se da je Zelazni svakako u Hronikama Ambera imao mnogo bogatiju i sadržajniju rečenicu i pasus. I knjigu.

 

Uprkos ovim zamjerkama (kakav bi to rivju bio bez zamjerki?), pravi ljubitelj apokalipse ne bi smio da propusti ovo štivo, ako ništa drugo, ono zbog odličnih akcionih dijelova i činjenice da se knjižica čita brzo i lako, ko da ju je pisao Dragoslav Mihailović. Inače, postoji i istoimeni film snimljen po ovoj knjizi, koji sam gledao prije nekih petnaestak godina i sasvim je moguće da je upravo on i probudio moju ljubav prema (post)apokaliptičnom (pod)žanru. Za taj film vezana je interesantna anegdota. Naime, nakon silnih (post)produkcionih patnji, 20th Century Fox ga je konačno pustio u promet sedamdeset sedme, zajedno sa još jednim filmom. Od tog drugog filma nisu očekivali ništa, a Damnation Alley je trebalo da bude visokobudžetni blokbaster. Na kraju je Aleja neslavno flopnula a taj drugi film je bio... Star Wars :-) Inače, prva verzija scenarija je bila (kažu) potpuno vjerna knjizi i veoma se dopala Zelazniju, koji je dao svoj blagoslov. Međutim, nakon toga su iz ko zna kog razloga sve promijenili napravili nešto sasvim deseto. Kažu da je Rodžer gledao film ne znajući za te silne promjene, te da je bio ne malo iznenađen (i uvrijeđen) konačnom verzijom. Ja se filma vrlo slabo sjećam, tako da ću uskoro ponovo da ga gledam, što znači da i vas čeka njegov rivju. Naravno, ako poslije ovog užasno dosadnog opisa ne pobjegnete glavom bez obzira i zauvijek izbrišete ovaj blog iz vaše bookmark liste.

Napomena: Nema potrebe za tim, pošto je taj blog ionako krepao sam od sebe smrću mogbloga.rs. Inače, film sam u međuvremenu reprizirao i nažvrljao nekoliko rečenica o njemu, pa će i to biti postavljeno u dogledno vrijeme, a možda i neće.

Post Impact (2003)

Režija: Christoph Schrewe

Scenario: Torsten Dewi, Christoph Schrewe

Nakon što je Roland Emerih snimio svoj čuveni blokbaster The Day After Tomorrow, neki njegovi zemljaci su poželjeli da se i oni malo poigraju sa mogućnostima koje pruža novo ledeno doba, te je tako nastao ovaj nepretjeranobudžetni TV film. Podrazumijeva se da su specijalni efekti slabi i da je scenario prepun bizarnih nebuloza, ali za divno čudo film može da se pogleda od početka do kraja bez prevelike patnje.

 

Kako to obično biva, nekakav meteor (ili kometa?!) tresne Zemlju posred sjeverozapada Evrope, dovodeći do globalne kataklizme (komunizma) i novog ledenog doba. Milioni ljudi stradaju, a značajnije glavonje koje se izvuku na vrijeme sele se u Maroko i tamo formiraju novu superdržavu fenomenalnog imena – New United Northern States iliti skraćeno – NUNS! :-) Tom državom caruje nekakva američka (?) predsjednica i na glavnoj zgradi im je nataknuta američka zastava, mada se čitav film dešava u Evropi i Sjedinjene Američke Države se i ne spominju.

 

Inače, radnja filma počinje u budućnosti, koja je sad već sadašnjost – 2010 godine. U Berlinu izvjesni briljantni njemački doktor kome sam zaboravio ime sa svojim timom radi na konstruisanju nekakvog mikrotalasnog prijemnika ili odašiljača ili satelita ili tako neke skalamerije pomoću koje će moći mnogo bolje da se iskorištavaju prirodni izvori energije, kao što je npr. sunčev sjaj. Kada se meteor približavao zemlji, pokušavali su da ga spiče iz nekakve mašine (možda baš te, ali nemojte me držati za riječ), ali naravno nisu uspjeli i desilo se najgore. Tri godine nakon udara, NUNS se suočavaju sa neobičnim zlom – naime, neko vrlo uspješno skida s neba njihove avione pomoću neke misteriozne sprave za koju se smatra da ne može biti ništa drugo do upravo ona prvopomenuta skalamerija koja je trebalo da preporodi ljudski rod. Hrabra predsjednica od svoje vrhovne vojničine saznaje da je tokom razvoja skalamerije ona tajno dorađivana tako da može da posluži i kao opako oružje. Zbog toga ona šalje u Ekvador po kćerku profe koji je dizajnirao mašinu – sumnja se da bi upravo on mogao da bude izvor kompletnog zla, jer posljednje što se o njemu zna jeste da je ostao u Berlinu.

 

Heroj filma je Din Kejn, koji glumi kapetana Toma Parkera – šefa obezbjeđenja američke ambasade u Berlinu. U vrijeme kada su se glavešine evakuisale odatle, on je nesrećno zaglavio u avionu sa njima ne stigavši da pokupi ženu i kćerku. Zbog toga se nameće predsjednici u ekspediciji koju ova formira u nastojanju da se prodre do snijegom potopljenog Berlina i stigne na dno stvari. On se potajno nada da bi njegova porodica još mogla da bude u neokrnjenom stanju, mada ga to nije spriječilo da vodi ljubav sa svojom šeficom u ekspediciji – nekakvom superzgodnom engleskom plavušom.

 

U filmu nas ne čekaju pretjerano velika iznenađenja – tu je putovanje do Berlina, otkrivanje mastermajnda iza kompletne operacije i eliminisanje istog, uz nekoliko plot tvistova koji mogu da iznenade samo nekog ko nije pogledao nijedan film u životu. Pošto producent ipak nije Roland Emerih, ne očekujte nikakve spektakularne prizore apokalipse – tu i tamo vidimo poneku zgradu u snijegu i to je otprilike to. Film uglavnom funkcioniše kao generička i jednostavna akcija / avantura.

 

Ono što je interesantno je što je ovde vrlo teško provaliti ko je koje nacionalosti. Znamo da su heroj Din Kejn i njegov nadređeni Amerikanci a doktor i njegova kćer Švabe, ali svi stalno govore engleski, čak i doktor i njegova kćerka kad su sami. Takođe, kad ekspedicija otkrije prebivalište gomile preživjelih Berlinaca, svi do jednog govore engleski, osim neke nijeme (?) djevojčice koja ne govori ništa, mada razumije sve što joj je rečeno.

 

Roland Emerih nije jedini koji pobije čitavu zemaljsku kuglu, a onda napravi hepiend. Ovde su naši heroji pomoću one infamozne sprave uspjeli da ponište efekte ledenog doba i pojavilo se Sunce! To je dovelo i do jedne od najurnebesnijih scena u cijelom filmu – Din Kejn onoj curici (koja ima cirka 8-9 godina, najmanje) pokazuje mjesto gdje su se oblaci razmakli i kaže joj: «Znaš li šta je ono? To je Sunce.» Prost račun nam govori da je curica mogla da ima pet ili šest godina u vrijeme kad je nastupila apokalipsa i da je skoro sigurno prije toga vidjela sunce. Ali eto. U svakom slučaju, za jedan TV film ovo je prilično gledljivo i nedosadno. I vaš mozak će cijeniti priliku da se lijepo odmori, jer neće biti potrebe za njegovim intervencijama.

Lost City Raiders (2008)

Režija: Jean de Segonzac

Scenario: Jean de Segonzac, Torsten Dawi

 

 

 

Meni stvarno nije jasno zašto ljudi snimaju ovakve filmove. Grandiozne priče u kojima je Zemlja na ovaj ili onaj način pobataljena (snijegom, ledom, vodom ili nečim sličnim) imaju smisla ako ste Roland Emerih i ako imate stotine miliona dolara da to realizujete kako treba. Ako pak raspolažete sa svega šest miliona, onda odmah morate da se pomirite s tim da će vaš film biti kanta. I to je upravo slučaj ovde.

 

Radnja filma Lost City Raiders dešava se 2048., dakle četrdeset godina u budućnosti (računajući od godine snimanja). Zbog globalnog otopljenja došlo je do otapanja onog silnog snijega i leda sa polova, nivo vode je narastao i, kao što možete da zamislite, došlo je do opšte kataklizme. Srećom (samo ne znam po koga) ne u onolikoj mjeri kao u Waterworldu – u vrijeme dešavanja filma, kopno zauzima nekih 10% površine Zemlje.

 

Pratimo Džejmsa Brolina i njegovu dvojicu sinova, Šarmantnog Vjetropira i Štrebera, koji svojim brodom krstare po potopljenim gradovima i sakupljaju neke dragocjene drangulije. Kao najveće face za skupljanje drangulija, oni od Katoličke crkve dobijaju zadatak da pronađu misteriozni skiptar koji ima moć ne samo da zaustavi dalje potapanje Zemlje, već i da smanji nivo vode. Taj skiptar je zapravo štap Ozirisa ili Anubisa ili tako neke budale, a koristio ga je i Mojsije prilikom bjekstva iz Egipta, kad je visprenim potezom razdvojio Crveno more i omogućio Jevrejima da prođu, a Egipćanima da se utope. U potragu za dragocjenom relikvijom pored naših heroja upušta se i nekakav zli Rus koji skiptar želi za sebe, e ne bi li ostvario vjekovne snove svakog ruskog tajkuna o svjetskoj dominaciji.

 

Od ekstremne gluposti ove priče odmah sam dobio glavobolju. Što je najcrnje, autori filma su očigledno mislili da scenario koji imaju tuče Indijana Džonsa na svim poljima, pa su ga tretirali smrtno ozbiljno, što je naravno bila katastrofalna greška. Mada, realno gledano, u filmu se vrlo malo toga dešava, uglavnom je u pitanju dosadna jurnjava kroz podvodne hodnike, plus nešto malo mlaćenja i konačno, na kraju filma, stupanje artifakta na scenu, što zasjenjuje čak i legendarni završetak Otimača izgubljenog kovčega, al kad bi svinje mogle da lete.

 

Vizuelna strana nije od velike koristi. Zbog sirotinjskog budžeta, režiser nam panoramu potopljenih gradova prikazuje vrlo stidljivo, tek toliko da se otalja posao prilikom dolaska na novu lokaciju i onda se brže bolje baca na dešavanja pod vodom, jer ta «panorama» se obično sastoji od užasne CGI vode na koju su nalijepljene dvije ili tri užasne CGI zgrade. Zbog toga, iako naši «junaci» putuju na razna mjesta u svijetu, tokom gledanja uopšte nemate osjećaj da posmatrate neku veliku avanturu.  Interesantno je takođe da tehnologija nije nimalo uznapredovala za ovih četrdeset godina –oružja, gedžeti, odijela, o prevoznim sredstvima da i ne govorimo, sve to je potpuno isto kao u prvoj deceniji 21. vijeka.

 

Ako ipak kao svaki pravovjerni apokalipsokompletista odlučite da se podvrgnete iskušenju i pogledate film, dobra vijest je da dešavanja na ekranu značajnu uljepšavaju Betina Cimerman i Elodi Frenk, koje nedostatak velikog glumačkog talenta obilato nadoknađuju drugim... ahem, kvalitetima. Ipak, prije nego što vam svakakve ideje padnu na pamet, dužan sam da vas upozorim da su ključni pojmovi ovde «TV» i «PG-13».

Quantum Apocalypse (2008)

Režija: Justin Jones

Scenario: Leigh Scott

 

 

 

Ako prepoznajete gornja dva imena, lako biste mogli pomisliti da je Quantum Apocalypse djelo Asylumove kuhinje, ali to nije tako, bar nominalno. Istina je, međutim, da on zadržava skoro sve osobine koje krase «filmove» pomenute kompanije. Takođe, primijetimo da je vrlo tužno da neko prepoznaje imena ljudi koji snimaju filmove za Asylum.

Istine radi, moram priznati da je ovaj film znatno manje nepodnošljiv od skoro svih Asylumovih koje sam gledao (osim Invasion of the Pod People, koji je igrom slučaja takođe djelo Lija Skota i Džastina Džonsa, a gledljiv je ne zbog nekih filmskih kvaliteta već zbog neobično velike količine seksa i golotinje u odnosu na ostatak njihove ponude). Ukratko, mogao bi se opisati kao Rain Man meets Armageddon.

Dakle, ispostavlja se da neka kometa treba da prošiša u blizini Zemlje, kometa, naime, koja na potpuno bizaran način naglo promijeni svoju putanju. NASA je naravno zbunjena ovim otkrićem i onda zovu nekog lika i neku ludaču, koji su kao genijalni mladi teoretski fizičari, da provale u čemu je stvar. Pokazuje se da nije problem sama kometa već to nešto što joj je skrenulo putanju, a što je zapravo neka vrsta crne rupe, samo još gore, jer usisava sve živo i pravi belaj i za nešto više od jednog dana Zemlja će da nestane kao da je nikad nije ni bilo.

Uporedo sa naporima tih likova da otkriju o čemu je riječ i kako da spase planetu, pratimo izrazito nezanimljivu porodicu gradonačelnika neke selendre, ne znam tačno koje, možda Njujorka ili tako nečega, nisam upratio. On ima dvoje djece, sina tinejdžera i malenu osnovnoškolsku kćerčicu i oni žive sa njegovom mnogo mlađom ženom (koja je prije materijal za curu njegovom sinu a ne njemu) i autističnim ali briljantnim bratom koji raspolaže gomilom podataka, mada je autističan. Tog lika glumi izvjesni Ret Džajls, koji je već glumio po Asylumovim filmovima. Iako nije Dastin Hofman, mora se priznati da je njegova glumačka performansa sasvim podnošljiva. Jasno, pokazaće se kasnije da je upravo taj autistični gradonačelnikov brat ključ za rješenje problema.

Problemi sa ovim filmom su dvojaki. Prva grupa tiče se tretmana nadolazeće apokalipse, a druga dramskog momenta. Što se tiče prve grupe, nije teško pogoditi da problemi uglavnom dolaze zbog nepostojećeg budžeta. Tako imamo gomilu scena u kojima likovi govore o raznim katastrofama koje se po svijetu dešavaju, ali ništa od tih katastrofa ne vidimo na ekranu, što djeluje pomalo komično. Istina, imaju dva ili tri dobra momenta, npr. scene snimljene u ulici kroz koju je stvarno produvao nekakav tajfun ili nešto slično, pa je svo drveće počupano i sl., zatim, pošto se iz nekog razloga gravitacija smanjuje kako se približava katastrofa, stvari postaju sve lakše, pa tako u jednom trenutku otac i sin bez većih problema podignu auto i zafrljace ga nekoliko desetina metara u daljinu (međutim, čak i ovaj vrlo dobar moment sa smanjenom gravitacijom tretiran je vrlo nekonzistentno tokom filma). Međutim, sve u svemu, scena katastrofe i razaranja je vrlo malo i ovakve filmove u suštini ne treba praviti ako niste Roland Emerih i imate pri ruci nekoliko stotina miliona dolara (budžet ovog filma bio je nikakvih 6 miliona).

Problem sa dramom je sljedeći: Gradonačelnikova mlada žena je valjda nekakva policajka or something i neviđena je ćurka. Stalno je namrgođena i oće da šefuje ljudima oko sebe i nadao sam se da će da zagine negdje usput ili da je bar neko dobro išamara i izlemači, međutim ništa od toga se nije desilo. Što je još gore od toga – taj idiot od gradonačelnika smatra da je sasvim u redu da njegov sin svoju maćehu zove «mama» i vrlo se čudi što sin to odbija. Međutim, na kraju filma, kad se sve sredi i kad se svi izgrle i izljube, on nju stvarno zovne «mama» i tu sam bio vrlo blizu da se ispovraćam.

Moram da spomenem i vrlo upečatljiv lik predsjednika SAD. Ako ste mislili da je Deni Glover bio over-the-top u 2012., čekajte da vidite ovu likčinu! Na njega su istovarili sve moguće klišee o američkom predsjedniku, tipa da ne želi da bježi, da hoće da bude sa svojim narodom, da sipa «mudrosti» od kosmičkog značaja ko iz rukava i sl. a pri tom konstantno šuška ko Dejvid Karadin u Kill Bill. Ključna scena je kad odluči da se obrati naciji i naravno svi Amerikanci se okupe pred televizorima da čuju šta će PRECJEDNIK da kaže i on počne da baljezga nešto kao emotivno, a violine gude u pozadini sve jače i jače, do maestralnog krešenda na kraju, mada je govor zapravo gomila budalaština i čovjek nije rekao apsolutno ništa. Ova istorijska scena mi je izmamila osmijeh i značajno popravila raspoloženje.

Likovi u filmu u nekoliko navrata objašnjavaju svoja otkrića i prirodu tog čuda što prijeti da uništi Zemlju i pritom se razbacuju raznoraznim fensi terminima koje su vjerovatno pokupili s Vikipedije kad su ukucali «teorijska fizika». Ovo je pošteno, što se mene tiče – ja pojma nemam s fizikom i mogli su da laprdaju šta hoće, mada pretpostavljam da bi bilo ko ko zna išta o toj nauci lako pokazao da je u pitanju obična gomila budalaština. Uz sve to, mora se priznati da je sam kraj filma duhovit, domišljat, nekonvencionalan i sasvim sigurno znatno inspirisaniji od uobičajenih poslaćemo-astronaute-da-izbuše-rupu-i-raznesu-asteroid završetaka kakve obično imamo u ovakvim filmovima. Ne kažem da je smislen ili tako nešto, ali zanimljiv svakako jeste. Sve u svemu, Quantum Apocalypse može da dobije prolaznu ocjenu ako ste vrlo tolerantni. Primjera radi, znatno lakše sam ga svario nego npr. Lost City Raiders koji sam gledao nekoliko dana ranije.

9 (2009)

Režija: Shane Acker

Scenario: Shane Acker (priča), Pamela Pettler

 

I ovaj tekst je otrgnut sa starog sajta, onako kako je tamo napisan. Nisam imao inspiraciju da dodajem nekakve ironične komentare.

Ponovo se desilo da pogledam animirani film koji mi se uopšte ne gleda i da se on ispostavi kao odličan. Prethodni primjeri su Strings, Nocturna i u nešto manjoj mjeri Corpse Bride. Svi oni su zahvaljujući fenomenalnom mračnom ambijentu i originalnoj izradi nadoknadili određene manjkavosti i neoriginalnosti u scenariju (osim Corpse Bride, koji i nema manjkavosti u scenariju) i dospjeli na moju listu omiljenih animiranih filmova dvaes prvog vijeka.

 

Kao prave cjepidlake, odmah ćemo krenuti sa onim što ne valja – najslabija tačka 9 je scenario. Iako je osnovna priča sama po sebi zanimljiva i originalna – postapokaliptična budućnost u kojoj je čovječanstvo zbrisano nakon rata s mašinama, te svijetom lutaju ogromne mehaničke zvijeri i majušne lutkice koje bježe od njih – razrada svega je otišla u tri lijepe. Treba progutati totalno kretensku karakterizaciju, gdje se lutke kompletno ponašaju kao ljudi i to ne kao pravi ljudi nego grozno klišeizirani karakteri iz niskobudžetnih filmova koje smo vidjeli tri milijarde puta ranije. Heroj filma, lutka broj 9, je mladi idealista (check) koji dolazi u komunu lutaka predvođenu Kukavičkim Vođom (check) Brojem Jedan, čiji henčmen broj 8 je pokorni slugan i siledžijski rmpalija (check). Nakon što zvijeri kidnapuju entuzijastičnog genija (check), broja 2, broj 9 pokreće spasilačku misiju (check) uprkos protivljenju Velikog Kukavičkog Vođe (check). U pomenutoj misiji, taman kad im dupeta vise o koncu, pojavljuje se Herojska Ratnica (check) broj 7 i spašava ih. I tek onda kreće prava priča, jer naš nespretni junak pomoću nekog artefakta koji je teglio otkako se probudio (tj. nastao) aktivira Vrhovnu Demonsku Zvijer koja proizvodi Druge Zvijeri i sad se valja i time pozabaviti, a nazad u komunu više nisu dobrodošli.

 

Što je još gore od potpune scenarističke neoriginalnosti i jeftinoće unutar odlične ideje jesu potpuno idiotske i nepotrebne aluzije na Hitlera i nacizam. Apparently, Mašinu Koja Proizvodi Druge Mašine konstruisao je isti naučnik koji je napravio i Lutke, naravno za Dobrobit Čovječanstva, ali njegov mecena, zli Kancelar (sic!) je smatrao da je bolja ideja da on pomoću pomenute mašinerije zavlada svijetom. Kad ovome dodamo i ikonografiju u vidu napadnih crveno-crno-bijelih i sl. Zastava i simbola, dobijamo “poruku” koja je suptilna kao mlaćenje ciglom po čelu. Jedino je Ralf Bakši bio veći manijak, ali kod njega je teško uopšte govoriti o “aluzijama”, “simbolici” i sl. jer je manijak eksplicitno imenovao Hitlera i naciste, sa sve kukastim krstovima, tenkovima i šta ti ja znam. Uglavnom, pomenuti naučnik je prije nego što je odapeo ostavio neku vrstu ostavštine svojoj posljednjoj kreaciji, lutki broj 9 (ako niste pažljivo čitali tekst od početka, to je naš heroj), ali o čemu se radi i šta se dalje dešava neću spojlovati.

 

Bitno je da scenario, kakav god da je, pruža priliku za jednu epsku avanturu, sa dosta akcije, spektakularnim scenama, a bogme i temama za odrasle. Ne, ne mislim na imbecilne seksualne aluzije koje moronski dizajneri stavljaju u ionako slabe dječije filmove, misleći da ih taj wink wink prema odraslima u stilu “Divi ovo, dijete vidi samo bukvalno značenje ove rečenice, a vi, njegovi mama i tata, kontate seksualni podtekst, zar nismo genijalni što svojim filmom apilujemo i mlađim i starijim gledaocima?” čini pretjerano inteligentnim i inovativnim. Pod adult temama podrazumijevam opštu mračnost teme, nedostatak pixarovskog šareniša i infantilnog humora (ovo dvoje je odvojeno, dakle ne insinuiram da je infantilni humor karakteristika Pixara) i činjenicu da likovi ovde bogme ginu bez pardona. I mada je kraj filma pozitivan i optimističan (bar za lutke, za nas ljude slabo ima nade jer smo svi pokojni), činjenica je da tokom priče preko nekoliko glavnih likova ode u posjetu vječnim lovištima.

 

Ono što sve primjedbe vezane za scenario čini beznačajnim jeste vanserijska atmosfera. Nekako je veličanstveno to što se minijaturne lutke bore protiv ogromnih (odlično dizajniranih) mehaničkih nakaza, a sve tu u opustošenom postapokaliptičnom stimpank svijetu. Pomenuta čudovišta uopšte nije lako opisati, kao na kraju krajeva ni same lutke, pa stoga nek vam kao vrlo grub orijentir posluži ovih nekoliko sličica (koje smo po dobroj staroj tradiciji ovog bloga eliminisali). Naravno, to je vrlo mali dio onoga što može da se vidi u filmu.

  

Sitan problem jeste što je, kao kod Cloverfielda, gledanje na velikom platnu, u bioskopu, skoro obavezno. Akcione scene su napravljene s namjerom da budu spektakularne i tu nema nikakvog kompromisa. Ja sam čak pomislio da film pati od trideitisa, tj. želje da nam u svakoj sceni tutne nekakav objekt pravo u oči, bilo da je to nekakva daska ili nešto što se raznijelo u paramparčad pa komadići lete pravo prema nama ili džinovsko bura ili ko zna šta još. Međutim, rovarenjem po Internetu nisam uspio da nađem informacije o bilo kakvoj 3D verziji. Hence moja zbunjenost. Nevertheless, ovo pod obavezno gledajte u bioskopu, a ako ne uspijete, smatrajte se oštećenim. Ili bar nađite neki odličan DVD rip i pustite ga na ogromnom televizoru. To opet nije to, ali može da posluži. Ali ako gledate neki krš od DivX verzije, koju pustite na kompjuteru, pa onda kažete kako vam se film ne sviđa jer “ne valja scenario”, onda vas stvarno treba izmlatiti močugom. Neki filmovi imaju odlične scenarije, a neki opet idu isključivo na vizuelnu prezentaciju. Oboje je sasvim legitiman način zabavljanja gledaoca. 9 ide na ovu drugu varijantu. Eto.