World War Z (2013)

Režija: Marc Forster

Scenario: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard, Damon Lindelof, priča: Matthew Michael Carnahan, J. Michael Straczynski, po knjizi Maxa Brooksa

Ladno smo dočekali u multimilionski zombi blokbaster sa Bredom Pitom u glavnoj ulozi. Ovo čudo koštalo je cijelih 200 miliona, a imajte u vidu da Džordž Romero nije mogao da dobije 7 za svoj fenomenalni originalni Day of the Dead scenario, te je morao da prepravlja i snalazi se sa duplo manje para (rezultujući film je naravno odličan, ali bio bi za klasu bolji da je uspio da ga snimi onako kako je planirao).

Dead Set (2008)

Režija: Yann Demange

Scenario: Charlie Brooker

Trajanje: 5 epizoda, ukupno 141 minuta

Sudeći po onom što možemo da pročitamo na IMDb-u, ova serijica zvuči prilično originalno - zombi apokalipsa izbija tokom sezone Velikog brata i dok pošten svijet napolju gine, ukućani pojma nemaju o svemu što se dešava. Da je ovo stvarno ovako, bilo bi fenomenalno - čitav svijet odlazi dođavola, dok grupa imbecila nastavlja sa svojim glupiranjima, besmislenim raspravama, tuširanjima i privatavanjima. Nakon nekoliko nedelja ponestane im hrane, a i javlja se neobičan nedostatak komunikacije s druge strane. Nekako uspijevaju da se iskobeljaju iz kuće, samo da bi otkrili horde zombija koje ih željno čekaju za ručak. How cool is that?

 

Dr. Plonk (2007)

Režija: Rolf de Heer

Scenario: Rolf de Heer

 

Dr Plonk je briljantni pronalazač iz 1907. godine koji u trenutku inspiracije uz pomoć čitavog niza komplikovanih matematičkih formula (u kojima uglavnom figurišu nekakve sume i neki integrali) dolazi do jezivog zaključka – smak svijeta će da se desi u 2008. godini, osim ako se nešto hitno ne poduzme po tom pitanju. Odlazi pravo do predsjednika Vlade, koji mu naravno ne vjeruje ni riječ. Čak štaviše, on i njegovi ministri svojski ismiju doktora Plonka. Zbog toga naš heroj, uz pomoć svoje debele žene, psa Tiberijusa i gluvonijemog i nesposobnog pomoćnika Paulusa, konstruiše vremeplov pomoću kojeg odlazi pravo u 2007. godinu u nastojanju da nađe dokaze za svoju tvrdnju. Naravno, kad modernim ljudima pokuša da objasni za smak svijeta, suočen je sa još gorim ismijavanjem nego u svoje vrijeme.

Pošteno govoreći, ovaj film uprkos svom podnaslovu («A film about the end of the world») ima malo toga zajedničkog sa smakom svijeta. Istina je da je osnovna tema pokušaj dobrog doktora da pronađe dokaze da će svijet da propadne za godinu (ili 101 godinu, zavisno od toga u kom smo vremenskom periodu) dana, ali to je samo podloga za seriju čarličaplinovskih gegova sa sve šutanjem u dupe i ostalim neizbježnim sastojcima. Čarličaplinovskih? Da, zaboravio sam da spomenem da je Dr Plonk nijemi crno-bijeli film. E sad, što se tiče nijemih filmova, tu nisam baš osobit stručnjak, ali koliko se meni čini, režiser Rolf de Heer je uspio da, u saradnji sa svojim (odličnim) glumcima, da lijepu posvetu toj filmskoj epohi. Odnosno, što je mnogo bitnije – uspio je da napravi dobar film. Ne mogu reći da me je i u jednom trenutku stomak bolio od smijeha, ali je film u svakom trenutku vrlo zabavan i ti vizuelni gegovi sjajno funkcionišu. Npr. Vremenska mašina je neka grdna retro skalamerija sa retro ručkama, zupčanicima, cijevima i sl., a dobri doktor se iz jedne u drugu vremensku epohu seli u nekoj drvenoj skalameriji koja je zapravo čisti mrtvački kovčeg. Inače, mašina ima alarm u vidu zvonceta, tako da čim doktor u 2007. upadne u nepriliku, potegne uže u svom kovčegu i tako alarmira Paulusa, koji momentalno povuče ručku i vrati doktora u sadašnjost (tj. Prošlost). Jedini problem pri tome je što je doktor zaboravio da je Paulus gluv :-), što dovodi do niza komičnih situacija.

 

Sam smak svijeta nije detaljnije razmatran – ni u jednom trenutku nam nije objašnjeno kako je to doktor došao do svoje magične formule, niti na koji to konkretno način bi svijet trebalo da rikne. Ako film ima neku dublju poentu osim da bude vrlo zabavan i duhovit, to je (bar se meni tako čini) da će smak svijeta da nastupi jer su ljudi zapravo nevjerovatno glupi. Doktor, iako je genije, na svakom koraku je izložen podsmijehu, a pred kraj filma ga čeka i strpavanje u tamnicu. U sadašnjem vremenu svi ljudi su zauzeti isključivo buljenjem u televizore (na kojima se, iz nekog razloga, vrti nekakav trejler or something pod nazivom «The End of the World»), što dobri doktor vidi kao jedan od pokazatelja da će sve da propadne. Možete cinično da konstatujete kako je ta tematika o zlosti televizije već toliko izmlaćena da postaje neukusno potezati je i bićete u pravu, ali napominjem da je poruka (ako je uopšte i ima) u potpunosti podređena vizuelnim gegovima. Dakle, lijepo se opustite i uživajte u duhovitom filmu i odličnoj muzici (!).

She (1983)

Režija: Avi Nesher

Scenario: Avi Nesher, H. Rider Haggard (knjiga)

Film.

„Šta film?“ pitate se vi.

Ne znam, ali rečeno mi je da to stavim kao početnu rečenicu ovog teksta. Za detalje se obratite Sonji Rapajić. Što se tiče She, u pitanju je jedna apsolutno urnebesna papazjanija od filma uz koju sam neizmjerno uživao. Da ste upali negdje na pola filma i bacili pogled, sigurno biste se mogli zakleti da je režiser Džim Vinorski ili neko od te klike, međutim autor je actually nekakav Avi Nešer, autor filma Doppelganger (sa Dru Berimor), a koji danas snima raznorazne critic-friendly dramurde sa odličnim ocjenama na IMDb-u. Go figure.

 

Ono što nam je šarmantni Jevrejin servirao ovom prilikom jeste ko zna koja po redu adaptacija knjige She H. Rajdera Hagarda. Knjigu nisam čitao, niti sam gledao neki od filmova zasnovanih na njoj, ali koliko sam mogao da iskopam na Internetu, Avi je iskoristio samo osnovni motiv i na njega nakalemio gomilu budalaština koje je sam smislio. Ona kombinuje motive dva vrlo popularna motiva iz osamdesetih, a to su madmaxolika postapokalipsa i mač i magija. I dok posljednjih godina postapokaliptični filmovi raznorazne sorte niču kao pečurke poslije kiše, sword & sorcery zezalice su odavno otegle papke, bar u onom obliku u kom ih znamo iz osamdesetih godina. Međutim, to je već tema za neku drugu priču. Karakteristika ovog filma jeste da je u pitanju niz sumanutih avantura vrlo labavo povezanih okvirnom pričom u kojoj nekakav heroj plavušan sa svojom malobrojnom klikom ide da se obračuna s teroristima koji su mu kidnapovali sestru.

 

Kad kažem „sumanutih“, to nije tek ukrasa radi. Sam početak filma je vrlo blesav, sa napadom pljačkaša među kojima ima srednjevjekovnih vitezova, bajkera sa nacističkim simbolima i raznih drugih kreatura, a kad počne potraga za herojevom sestrom, protagonisti upadaju u niz neprilika od kojih je svaka sljedeća bizarnija od prethodne. Imate recimo hipi komunu u kojoj svi hodaju obučeni kao stari Grci, s tim da se po noći pretvaraju u vampire, zatim kult koji kao božanstvo slavi nekog ludog manijaka koji može očima da pomjera predmete i ljude (uz nezaobilazne zelene zrake iz očiju) a simbol su mu srp i čekić, zatim ludi naučnik i njegov asistent – bradati rmpalija obučen kao balerina, dakle ne baletan nego upravo balerina, sa suknjicom i svim što uz to ide. Zašto? Eto zato. I nisam još ni trećinu svega nabrojao. Zapravo u ovom filmu skoro ništa nema veze ni sa čim, tako da komotno možete da propustite pola sata i kad se vratite dovoljan vam je jedan pogled da ustanovite da je i dalje u toku potraga za sestrom i da bez problema možete opet da se uključite.

 

Inače, Ona  je boginja nekog ženskog plemena nalik na Amazonke, s tim da je nejasno zašto je nazivaju boginjom jer ne demonstrira apsolutno nikakve supermoći. Na početku Ona i njeno pleme zarobe heroja plavušana i njegovog moronskog sajdkika (heh, ko da „heroj“ nije moron...), podvrgne ih nekim mučenjima, a onda im se iz čista mira pridruži u potrazi. Zašto? Eto zato.

 

Filmu se mora odati priznanje i što kraj ne da je potpuno u skladu sa budalaštinama koje su se dešavale ranije, već ih u dobroj mjeri i nadmašuje. Dakle, kad se naša nesrećna grupa konačno dovuče do grada u kom su nastanjeni oni pljačkaši, teroristi ili šta su već, momentalno bivaju uhvaćeni i poslani na neki turnir gdje treba da se bore do smrti. Gazda terorista je neki idiot sa metalnom maskom veličine osrednjeg televizora, koji kao nadgleda te borbe. Čim otkrije da su među borcima neki koji su tu došli specijalno da mu učine zlo (uključujući Nju, zakletu mu neprijateljicu), on ih... pobije? Ne, on ih pusti da idu. Zašto? Eto zato. Međutim, pravi kicker slijedi odmah nakon toga – tužni heroji izlaze van grada razočarani što će ovaj da pošalje svoje najbolje ratnike u Njeno selo i što će tamo sve da pobiju prije nego što Ona i ostatak ekipe stigne da se vrati. A onda grupica (koja je u tom trenutku sastavljena od ukupno četiri osobe) ipak odlučuje da se bori i da pokaže tim teroristima koji već godinama terorišu čitav postapokaliptični svijet ko je gazda.

Naime, upravo van gradskih vrata nalaze se pogodno rasuti raznorazni predmeti koji su dušu dali za postavljanje zamki. I tako naši fino iskopaju rovove, postave neke mine, barikade i ko zna kakva još čudesa. Naravno, ljubazni teroristi su sačekali da oni sve ovo lijepo postave i montiraju i onda su sa ogromnim entuzijazmom istrčali kroz gradska vrata samo da bi ih tamo dočekala naša četiri heroja (tj. dva heroja i dvije heroine) i razbili u paramparčad.

 

I sve je to lijepo, svijet je spašen, bla bla bla, sad je vrijeme da dođe do konkretizacije ljubavnih tenzija koje se obligatorno provlače kroz čitav film. Herojev sajdkik je od početka pikirao na Njenu sajdkikicu, a heroj na Nju (i Ona na njega). I tako se dvoje sajdkika smuva, međutim kad je došao red na Nju i heroja, oni se samo nešto tugaljivo gledaju i onda ta budala otplovi sa svojom sestrom i ostavlja Nju uplakanu i nas bez hepienda. Zašto? Eto zato. I muzika, koja je do tada bila klasičan kosati cheesy hard rok, naprasno postaje nekakva tugaljiva srcedrapajuća balada. Čista poezija. Na YouTubeu možete naći nekoliko scena iz ovog filma, uključujući klasični obračun na mostu pred kraj filma, mada bih vam ipak savjetovao da pogledate cijeli film. Vampiri, telekinetički komunista sa svojim kultom i masa drugih nepomenutih stvari previše su dobri da bi se mogli adekvatno opisati riječima. Kad već spomenuh muziku, moram priznati da sam se ne malo iznenadio kad sam vidio da ju je radio legendarni Rik Vejkmen, jer ipak takav sir nisam od njega očekivao.

The Last Woman on Earth (2006)

Režija: Stephen Sprinkles

Scenario: Stephen Sprinkles, Jason Schachat, Christopher J. Garcia

Ovo u svakom slučaju ne treba pobrkati sa istoimenim filmom Rodžera Kormana - u pitanju je relativno frišak kratki film o ženi koja stiže na posao i otkriva da tamo... gasp... nema nikoga! Kao i svakom pravovjernom ljubitelju apokalipse, prva misao joj je da je posljednja žena na planeti. Ali šta se stvarno desilo?

 

Što zamjeram ovom filmu jeste nedostatak realističnosti - mislim da bi svaka mlada žena u kasnim dvadesetim koja drži do sebe u ovakvoj situaciji iskoristila priliku da streakuje kroz firmu. Cura iz ovog filma uludo troši dragocjene minute na početku i taman kad krene prava zabava ("I am your Amazon Queen!"), film se završi.

 

Pošto je autor bio ljubazan da ovo turi na JuTjub, evo vam kompletnog filma dole, a ako nekad taj JuTjub propadne, ostaće ovaj besmrtni rivju. A osim toga imam film na hard disku. A sad se gubite odavde. Treba da idem da doručkujem. Uzeću pahuljice sa tamnom čokoladom. To se lako pravi, samo saspeš pahuljice u zdjelu i dodaš mlijeko.

 

 

I Am Legend

Autor: Richard Matheson
Godina objavljivanja: 1954

Ja sam legenda je knjiga sa najboljom idejom u istoriji svemira - prati dogodovštine posljednjeg živog (naime: normalnog) čovjeka u svijetu koji su okupirali vampiri. Noću kulira u svojoj kući koju je pretvorio u antivampirsko utvrđenje, a danju surfuje po gradu i okolnim mjestima, pronalazi legla gdje vampiri provode svoj dnevni san i nemilosrdno ih rastura kočevima (kocima? kolcima? kolčevima?) kroz srce. I kako ovako nešto može da ne bude najbolja stvar na svijetu?

 

Stvari se nažalost komplikuju tužnom činjenicom da je taj posljednji preživjeli čovjek kreten. Dotični, koji se odaziva na ime Robert Nevil, provodi i dane i noći u kuknjavi, alkoholisanju, patetisanju i samosažaljenju. Razumijem ja da nije lako biti posljednji preživjeli (TM), ali dozvolićete, to nije opravdanje da se bude krelac. Dejv Lister je takođe posljednji živ čovjek, pa je opet sjajan lik. Istina, on ima neko društvo, ali ekipa koja ga okružuje je vjerovatno još gora kletva od potpune usamljenosti. Ili Zak Hobson u Tihoj Zemlji (mislim na film, knjigu nisam čitao) - taj je svoje usamljeničke dane provodio držeći govore pred kartonskim figurama poznatih ličnosti, oblačio se u žensku odjeću, jurcao okolo u spavaćici sa sačmarom, svirao saksofon i sl. i praćenje njegovih dogodovština je bilo vrlo zabavno. Čak i kad nakon duge usamljenosti Nevil naleti na živu pripadnicu suprotnog pola, opet mu nešto smeta i ko kakva tetka zanovijeta oko muzike koju ova sluša.

 

Sve ovo ne bi bilo veliki problem (dobro štivo ne mora obavezno da bude zabavno, i obrnuto) da nam vajni pisac usamljenost glavnog lika ne prikazuje isključivo kroz prizmu nedostatka seksa (!). Da, istina je - dok se oko kuće skupljaju krvožedne kreature koje žele da mu rascopaju glavu i napiju mu se krvi, Robert Nevil pati što nema s kim da se vata. Pa se onda tamo pojave i nekakve vampirske ženturače koje se nešto kao lascivno uvijaju i izazivaju ga, a onda on to ne može više da izdrži, pa pojača muziku, pa cuga, pa cmizdri, pa razbija stvari po kući... Čovjek se ozbiljno zapita s koje planete potiče autor koji može da napiše nešto u ovakvoj mjeri imbecilno. Na stranu što teško da bi bilo kome ko nije umno poremećen uopšte bilo do seksa u situaciji u kojoj je bukvalno u svakom trenutku životno ugrožen - čak i onda nekoliko trenutaka druženja sa omiljenim časopisom efektno bi riješilo problem. Metison ovakvo rješenje potpuno ignoriše, što nas navodi na misao da ili je radila autocenzura ili je lud ili je mladost proveo u nekoj vrlo strogoj religioznoj komuni.

 

Šta god da je uzrok, fakat je da je što se ovog tiče knjiga već na samom startu bacila svaki kredibilitet kroz prozor. Tretman vampira nije ništa bolji. Dobar komad knjige odvojen je na pokušaje da se vampiri i njihovo ponašanje naučno objasne. Budalaština prve vrste, a pored toga i potpuno neizvodljiva. Na kraju, Metisonovo ultragenijalno rješenje svelo se na to da bijeli luk smeta zato što je antibiotik (ajde!), kolac sam po sebi nije značajan (zapravo bilo kakvo ranjavanje vampira vodi do podivljavanja nekakve bakterije koju oni nose u sebi, tako da je ta bakterija ono što ih uništava), a ono sa čim nije uspio da se izbori (a to je skoro sve ostalo) na kraju je "objašnjeno" psihološkim razlozima. To je ono što često možete da čujete od doktora kome se žalite na neki problem, a on ne zna rješenje i malo ko u tom trenutku ne poželi da doktora odalami po tikvi. Uglavnom, na kraju pod teretom ovih "naučnih" "objašnjenja" malo šta ostade od pravih vampira. Metison ih naziva vampirima, ali to su zapravo više zombiji, mada nisu sasvim ni oni.

 

Bilo kako bilo, Robert Nevil obogaćen znanjima sakupljenim iz biblioteke postaje dosta efikasan vampiroubica (ali ne manji gnjavator) i ubrzo naleti na naizgled potpuno normalnu ženu, čije prisustvo mu je vrlo sumnjivo. Oni budu zajedno nekoliko dana, a onda ga ona odalami toljagom po tikvi i ode. Zlobnici bi rekli - ništa neobično, s obzirom na to kakva je to pegla od čovjeka, ali razlog je potpuno drugi. Ta žena je imala mračnu tajnu koju je Nevil otkrio.

 

Od ovog trenutka slijede spojleri koji će da spojluju kraj knjige. Ako je niste čitali, a toliki ste mazohista da to planirate, preporučujem da preskočite ostatak teksta. Dakle, spojleri:

 

Kao što znamo, ispostavlja se da je Rut (jer to je ime pomenutoj curi) predstavnica nove klase vampira, koja planira da formira novo društvo, jer je dotadašnji čovjek postao obsolete. Oni Nevila posmatraju kao prijetnju i kao čudovište, što je sasvim normalno, međutim nije normalno s kakvom lakoćom on sve to prihvata. Njegova pomirljivost i isprazno filozofiranje kojim opravdava svoju nesposobnost iritantniji su čak i od njegove polne nezrelosti i kuknjave za pokojnom ženom. Nemojte me držati za riječ, ali mislim da je to rekao Vinston Smit u 1984, otprilike da se zna šta je normalno i da je to tako pa taman čitav svijet radio suprotno. Nevil prihvata vampirsku vladavinu jednostavno zbog fakta da su oni u datom trenutku jači. To je ko kad bi onaj nesretni pajkan iz Wicker Mana na kraju rekao "Ma znate šta vi pagani, vi ste skroz okej likovi, ja sam kriv što ste me strpali u ovu bizarnu konstrukciju i oćete da me spalite". Knjiga završava riječima "Novi užas rođen u smrti, novo sujevjerje ulazilo je zauvijek u neprobojnu tvrđavu ljudskog roda. Ja sam legenda." Ma pitaj ti Petra Božovića šta si, kljusino jedna.

 

Pored svega ovoga, knjiga sadrži tačno nula memorabilnih pasusa jer Metisonov stil pisanja je na nivou osrednjeg srednjoškolskog, tako da imam utisak da je on zapravo mnogo bolji kao scenarista nego kao pisac. Njegov uticaj na horor film i literaturu dvadesetog vijeka je neosporan, ali to ne mijenja činjenicu da je ova knjiga truba i da može da se voli samo na silu. Na kraju, da podsjetimo da postoji nekoliko njenih zvaničnih (i tovar nezvaničnih) filmskih adaptacija, koje su mahom skoro negledljive gluposti.

 

Last Night (1998)

Režija: Don McKellar

Scenario: Don McKellar

Dođavola i k vragu! Tako sam želio da ovo bude jedan od najboljih filmova na svijetu i opet sam se razočarao. Last Night je na kraju balade ispao nešto što može a i ne mora da se pogleda A potencijal je bio neviđen – kanadski indie film o posljednjoj noći pred smak svijeta, sa svim major kanadskim facama u glavnim is sporednim ulogama (uključujući Dejvida Kronenberga). Aj min, kako to može da bude manje od fenomenalne genijalnosti???

 

Odgovor je jednostavan: Ako ga napiše i režira neko kome bi mnogo bolje bilo da se drži onoga što zna da radi, a to je gluma. Ovde ćemo da napravimo malo poređenje – Edward Burns, koji mi je postao simpatičan nakon što sam pogledao A Sound of Thunder, zagorčao mi je život svojim ultimativnim remek-nedjelom zvanim The Groomsmen, zapanjujuće katastrofalnom dramurdom sa tako bezobrazno idiotskim scenarijem da sam se preko nekoliko puta crvenio u toku filma, ne vjerujući da je neko rekao upravo ono što je rekao. Taj film je naravno bio do poklopca pun poznatim glumcima (raspoređenim na potpuno pogrešne uloge) i mnogi «kritičar» sa IMDb-a ga je nazivao inteligentnim (sic!), duhovitim i ko zna šta još. A i Robert Reford himself je svojevremeno sa ponosom isticao kako je, eto, baš on na svom Sandensu lansirao Eda Burnsa, filmom The Brothers McMullen. Taj doduše nisam gledao, ali sam jednom na TV-u ukačio jednu scenu koja mi je bila sasvim dovoljna da procijenim njegov «kvalitet». Ukratko – Ede Burnse, drži se glume i pusti da scenaristi pišu scenarije, a režiseri da režiraju. Svako nek radi svoj posao. Kad mi rikne česma, ja se ne pravim pametan i pokušavam sam da je «popravim», već lijepo zovem vodoinstalatera, kome je to posao, te na kraju svi budemo veseli – on što me je olakšao za pare, česma što je proradila, a ja što mogu ponovo da pijem vodu.

 

Slučaj sa Donom MekKelarom, naravno, nije ni približno tako drastičan. MekKelar je ipak Kanađanin, što ga čini po defaultu inteligentnijim od prosječnog Amerikanca (ako vam se ovakvo disovanje Amerikanaca ne sviđa, možete da skočite znate već gdje). Tako i Last Night nije loš film na način na koji je recimo Groomsmen loš. Zapravo nije loš uopšte. Ali nije ni dobar. U suštini je vrlo teško odrediti šta ovaj film jeste.

 

Sama ideja je odlična – ali ispostavlja se, prije za kratki film nego za dugometražni. Dakle, šest je sati do kraja svijeta, nalazimo se u Torontu i pratimo nekoliko likova i način na koji preživljavaju posljednje sate. Ne pitajte kako dođavola ljudi znaju da će tačno u ponoć tog dana da nastupi smak svijeta jer nam se to bukvalno nijednom riječju ne objašnjava (ne moram ni da spominjem koliko je ovo odličan potez). Stvari su takve kakve jesu. Film sadrži dva glavna lika i brdo sporednih – glavni su sam Don MekKelar (u ovakvim prilikama kad imate lika koji piše i režira film i da glavnu ulogu samom sebi ne mogu da se ne sjetim sjajne scene u filmu Ed Wood kad se istoimeni hvali kako je i scenarista i režiser i glumac i producent) i Sandra Oh (kako god da se to čita). MekKelar je nekakav nedruštveni osobenjak koji je, ispostavlja se, pogođen smrću svoje žene (ni o tom, srećom, ne saznamo skoro ništa) i odlučuje da kraj svijeta dočeka sam, iako nakratko svrati na nekakvo porodično okupljanje kod roditelja. E sa takvim likom bih ja od prije desetak godina mogao da se identifikujem. Elem, on na toj nekoj simboličnoj proslavi Božića u krugu porodice izbaci nekoliko ciničnih komentara i u tom trenutku se čini da stvari obećavaju.

 

 

S druge strane, Sandra Oh pokušava da se dokopa kuće, jer sa mužem ima dogovor da se zajednički samoubiju tačno u ponoć. Međutim, nikako joj se ne da – prvo joj ulična dječurlija demoliraju auto, pa onda ne može da nađe drugi, a ne može ni da dobije muža na telefon, te na kraju završava družeći se sa MekKelarom. Odmah da napomenem – Sandra (tako se zove i njen lik) je jedina osoba u filmu koja pokazuje išta što liči na emocije i ima ubjedljivo najbolju ulogu. Though that’s not saying much.

 

MekKelarov lik je kilavac i mrljavac kakvog nema na planeti. Iako je on čvrsto odlučio da smak svijeta dočeka sam, vrlo brzo prihvata društvo u vidu Sandre Oh. Kad ga neki njegov kretenski prijatelj zamoli da imaju seks, on se nešto snebiva i mrljavi i kilavi i kenja, te “sviđaš mi se, ali nisam spreman”, te ovo, te ono,... pa se na kraju malo i ljubnu. Mislim, ne znam šta li se mota po glavi tom klipanu, ajd što je glumio dlakavog homića u onom filmu Atoma Egojana, al sad u film koji lično režira meće scenu gdje se ljubi s muškarcem. Btw, u filmu glumi i njegova žena, koja ima scenu seksa upravo s tim likom. Uglavnom, to ponašanje glavnog lika ne daje nam neki konkretan uvid u njegovu psihu, već samo želju da ga tresnemo toljagom po glavi.

 

Ostali likovi, osim već pomenute Sandre, pomena nisu vrijedni. Sure, zabavno je vidjeti sve te poznate glumce u nekim manjim ulogama, ali sve to nema apsolutno nikakvu poentu. Uzmimo tog lika što se poljubio s MekKelarom – apparently, on odlučuje da pred smak svijeta proba sve što u seksu do tada nije probao (a to je mnogo) – seks sa crnkinjom, seks sa djevicom, apparently očigledno i mutualnu masturbaciju s muškarcom (ako sam dobro skonto), a bogme i seks sa svojom profesoricom francuskog (!). Actually, ovo je zapravo toliko bizarno da je na neki ludački način i zabavno – tom liku se jednostavno žene koje traži pojavljuju pred vratima. Kako li dolazi do njih i odakle ih zna, pogađate, ne kaže nam se nijednom (napomena: ovo ne smatram nikakvom manom). Eto recimo scena kad se Genevieve Bujold pojavljuje u njegovom stanu – ispituje ga šta radi, kako je i tako to, pa se gledalac upita ko mu je ova, možda mama s kojom se dugo nije vidio, no onda lik kaže “Ajmo u spavaću sobu” i ta opcija momentalno otpada. Da je u pitanju profesorica francuskog saznajemo kad ih u bludnoj radnji prekine MekKelar zvonjavom na interfon i profesorica ga na izlasku ispita malo taj francuski. Posljednja koja je završila u njegovim šakama je nekakva radnica u nekakvoj plinskoj kompaniji. Gazda te kompanije je Dejvid Kronenberg, koji zove redom sve pretplatnike da ih pozdravi i informiše da će plin biti normalno isporučivan do smaka svijeta. Ko što rekoh, kako li je ona završila kod onog bludnika, možemo samo da bacamo pasulj.

 

Što se Dejvida Kronenberga tiče, ispostavlja se da je upravo on muž Sandre Oh (!). Kako to da nisu uspostavili kontakt telefonom (pogađate) nije baš najjasnije. Takođe nije baš sasvim jasno šta se tačno njemu desilo na kraju (ali to je namjeran ambiguitet). Elem, zanemarimo li poznatost glumaca (tu je još i Sara Poli, MekKelarova sestra, sa svojim tupavim momkom kog ko da su vremeplovom donijele iz neke serije iz pedesetih) svi ovi likovi su potpuno nezanimljivi. Okej, ovaj isprobava seks sa svim i svačim. So what? Okej, ovo dvoje oće da se ubiju međusobno. So what? Koga briga za sve to? Niko ne pokazuje nikakve prihvatljive emocije niti ima ikakvih detalja iz njihovih životnih priča koji bi eventualno mogli da nam zagolicaju maštu. Čak ni scena sa proslavom Božića u krugu porodice, koja je mogla i morala da bude čisti urnebes, bila je jednostavno mlaka i osrednja.

 

Što se tehničkih detalja tiče, interesantno je kako u Torontu uopšte ne pada noć, čak ni u ponoć. Takođe je interesantno to što se na centralnom trgu održava dernek povodom smaka svijeta. Dakle, ljudi su uglavnom pomireni sa sudbinom svijeta, ali nije to ona depresivna pomirenost iz On the Beach, već baš ko da im je potpuno svejedno zbog tog smaka svijeta jer će već za koji mjesec igrati u nekom novom filmu.

 

 

Suma sumarum – ovo je materijal za kratki film (koji bi sadržao samo dva glavna lika) koji je nesrećno produžen na dugometražni. Valja priznati da je posljednja scena ipak vrlo simpatična. All in all, ovaj film ni u kom slučaju ne ostavlja neprijatan ukus u ustima nakon gledanja. Problem je što ne ostavlja nikakav ukus.