Autumn (2008)

Režija: Steven Rumbelow

Scenario: Steven Rumbelow, David Moody, David Moody (knjiga)

Ne pamtim kad sam više puta zadrijemao u tako malom vremenskom intervalu kao tokom gledanja ovog filma. Ma koliko da sam umoran i ma koliko da je film dosadan, obično nakon što se jednom trgnem iz sna ostatak ispratim bez problema. Međutim, ovde sam u prvom pokušaju zaspao triput u toku prvih dvadesetak minuta, onda sam za to veče odustao od gledanja i pogledao umjesto toga dvije epizode serije Dream On, da bih sljedeće večeri uspio da pogledam čitav film, ali uz brojna drijemanja, premotavanja i upitnike nad glavom.

 

Mind you, ti upitnici ne potiču od nekakve ultrakompleksne prirode filma već od konfuzne režije i montaže koji čak i sa ovako banalnim scenarijem čine da se u pojedinim scenama pitate šta se dođavola događa. Žurim da dodam da film (koji inače predstavlja relativno standardnu zombi apokalipsu) ima dva-tri originalna trika u rukavu, ali sa njima ništa konkretno nije urađeno, osim što je broj zombi ubistava redukovan na... JEDNO (!!!!??????!!!???!?!!). Da, dobro ste pročitali, nije štamparska greška – u filmu sa zombijima imamo slovima i brojem jedno (1) ubistvo i to na samom kraju filma. Sigurno se pitate šta li se onda kog đavola u tom filmu dešava tokom njegovih skoro dva sata trajanja i odgovor je očekivan i prost – ništa. Opet žurim da dodam – to što se u apokaliptičnom filmu ništa ne dešava uopšte ne mora da bude loše. Naprotiv, baš bih volio da vidim neki totalno minimalistički film koji bi podsjećao na prvih pola sata neprevaziđenog The Quiet Earth. Opustošena Zemlja (well, očišćena od ljudi u svakom slučaju) uz kvalitetnu fotografiju i dobru muziku može da stvori potpuno neprevaziđenu atmosferu. Možda sljedeći film Larsa von Triera bude korak u tom smjeru, ali čisto sumnjam da od njega možemo da očekujemo išta dobro. Što se Autumna tiče, naravno da on ne koristi priliku da bude napet, depresivan, atmosferičan ili bilo šta slično – muzika je vrlo nememorabilna (hell, više se ne sjećam ni da li uopšte ima muzike u filmu) a fotografija ona klasična isprana niskobudžetna. Ne znam zašto ljudi uopšte snimaju filmove ako nemaju para da im daruju čestit izgled. Vizuelna ružnoća je sahranila i mnogo bolje filmove – npr. ultraduhoviti zombi krkljanac The Stink of Flesh, ali u slučaju Autumna srećom nema šta da se sahrani.

 

Uglavnom, film govori o katastrofalnoj apokalipsi koja po ko zna koji put pogađa našu plavozelenu planetu. Milijarde ljudi su u jednom trenutku odlučile jednostavno da umru i na ovom svijetu ostave svega šačicu preživjelih. Nije nam objašnjeno šta ih je i kako ubilo (sumnja se naravno na neki virus) ni kako i zašto su ovi ostali preživjeli, tek oni se u vrlo konfuznim uvodnim scenama filma sakupe na nekom mjestu odakle je neko od tih preživjelih poslao radio signal. Gdje se sve to dešava, takođe nemam pojma. Film je sniman u Kanadi, ali skoro svi glumci govore nekim težim britanskim ili australijskim ili novozelandskim akcentima. Elem, vrlo brzo grupica njih odluči da se otcijepi i nastani u nekakvoj kućici u selu. Ostali ostaju u tom prvobitnom skloništu i o njima više ništa ne čujemo do kraja filma – pratimo grupicu od pet secesionista, od kojih se vrlo brzo otcijepe dvoje (o njima takođe ništa ne čujemo do kraja filma), tako da praktično čitav film pratimo tri ne pretjerano interesantna lika – nekog profu (čega?) kome je čitav razred odapeo pred očima, nekog lika koji pati zbog smrti žene i kćerke i neku curu koja naizgled ne pati ni zbog čeg konkretno, ali kontam da mora da je bar malo tužna zbog svega što se dešava.

 

Onaj jedini tračak originalnosti u filmu potiče od tretmana samih zombija – u početku su svi mrtvi i tek kasnije polako počinju da ustaju. Nakon ustajanja samo se vrzmaju okolo i ne pokazuju nikakve namjere da bilo koga napadnu. Tek kasnije počinju sve više da im se razvijaju zombi skillovi, privlače ih glasni zvuci i svjetlo i dok si reko šiš (čitaj: dva sata kasnije) – toliko pomahnitaju da ubiju čovjeka (!). Takođe, ovo je jedan od rijetkih filmova u kome se spominje mogućnost zamrzavanja zombija kad nastupi zima, ali to se naravno ne dešava. Inače, riječ “zombi” se ne javlja u filmu – živi mrtve nazivaju hodačima. Još jedan kuriozitet je da je ovo jedna od posljednjih uloga Dejvida Karadina – on glumi nekog mahnitog lika koji čuva svoju zombi mamu zavezanu za krevet. Pojavljuje se, kažu, čitavih sedam minuta u filmu.

 

Kao što rekoh, sav ovaj minimalizam i nedešavanje ičega ne znači automatski katastrofu, ali ovde se niko nije istakao pretjeranim talentom. U filmu koji se zove Autumn čovjek bi očekivao predivne prizore opalog lišća raznih boja izmiješane sa scenama potpuno mrtvih sela i gradova uz kvalitetnu elektronsku muziku, ali to lišće vidimo u dvije-tri scene na početku, a kasnije – truba. Likovi su dosadni, a dijalozi nikakvi – skoro u svakoj sceni kad je neki duži razgovor mislio sam “Ma šta mene briga za ta vaša laprdanja???”. Sve u svemu, ovo je jedan veliki promašaj od filma – ako želite odličan film o smaju svijeta koji uspijeva da se izdigne iz svoje niskobudžetnosti, pogledajte The Signal.

 

Inače, Autumn je zasnovan na knjizi izvjesnog Dejvida Mudija (potpisan i kao koscenarista filma), koja je prvo objavljena na Internetu, zatim u papirnom obliku, a onda zbog svoje popularnosti (?) doživjela svu silu nastavaka. Vjerujem da knjigu ne treba odmah odbaciti na osnovu ovog filma, mada upletenost pisca u slab scenario budi određenu skepsu.