Tuesday, November 26, 2013

Pisma myortvogo cheloveka (1986)

Režija: Konstantin Lopušanski

Scenario:  Konstantin Lopušanski, Vjačeslav Ribakov, Boris Strugacki





Dok se ne skanim da actually napišem neki novi tekst, evo još malo recikliranja onog prastarog bloga sa mogbloga.rs. Primijetićete da se često spominju fraze tipa "ovaj blog", "u budućnosti" i sl., koje su se u to vrijeme odnosile na taj blog, međutim te fraze ostaju nepromijenjene jer se igrom slučaja ispostavlja da mogu da se odnose i na ovaj blog.
 
Za razliku od Rolanda Emeriha, koji je sa svojom 2012 (o čemu će biti riječi kasnije na ovom blogu) stvorio THE blokbaster, jednu od najspektakularnije prenaduvanih bombastičnih tvorevina EVER, Konstantin Lopušanski pripada drugoj grupi autora – onih koji smatraju da kraj svijeta ne samo da nije toliko spektakularan, već je distinktno uncool. Što se toga tiče, može se smatrati da on na neki način ide tragom fenomenalne knjige On the Beach Nevila Shutea (o kojoj će biti riječi kasnije na ovom blogu). Međutim, razlika je što se u ovom filmu tu i tamo kroz sveopšte beznađe provlači i pokoje zrnce nade i ostalih čudesa.

Daklem, priča (ako se uopšte može tako nazvati, imajući u vidu debeo nedostatak plot tvistova, izdaja, prevara, otkrića glavnog protagoniste da je zapravo mrtav i ostalih stvari koje čine kvalitetan film) prati grupicu naučnika koji su nakon nuklearne katastrofe stacionirani u podrumu neke porušene zgradurine – đavo me odnio ako znam šta je, nekakav fakultet ili možda muzej, nisam baš najbolje upratio – i, nemajući šta pametno da rade, filozofiraju o ljudskoj rasi, šta je čini tako pekuliarnom i zašto li je odlučila da samu sebe uništi. Većina njih je prilično nezadovoljna takvim razvojem situacije i neki odlučuju da se upucaju, a neki opet (kao npr. žena glavnog junaka) da umru od bolesti izazvane radijacijom. Mada, jedna žena iz ekipe iz nekog razloga odlučuje da hoda gola okolo. Čuda čini ta nuklearna katastrofa...

Što se glavnog like tiče, to je neimenovani (bar se ne sjećam da sam čuo njegovo ime, a to važi i za većinu ostalih likova) naučnik koji odsjeća određeno breme odgovornosti za kataklizmu koja je nastupila, jer je radio na tim nekim projektima i slično. On non-stop piše pisma svom sinu koji je negdje tamo daleko, in fact nije baš najjasnije gdje. Realna je mogućnost da je totalno mrtav, no ono što je sasvim izvjesno je da pisma neće pročitati. Tako da, actually, starac zapravo ta pisma piše samom sebi, ne bi li se nečim zanimao tj. olakšao svoju dušu.

Razlika u odnosu na potpuno beznađe koje vlada u On the Beach ogleda se u sljedećim stvarima: Prvo, apparently, likovi su bezbjedni od radijacije u tim zgradurinama u kojima žive, a kad idu napolje onda se obuku u opakoizgledajuće kostime s gas maskama i sve bude super. Drugo, postoji nešto što se zove Bunker, nekakav last resort ili tako nešto, za šta se izdaju propusnice. Tu ordiniraju nekakvi doktori koji te propusnice izdaju samo «korisnim» i zdravim osobama (think 2012). Trenutak iskupljenja (iskupljenja za šta konkretno? Nemam pojma blagog) za našeg heroja stiže u vidu čopora autistične dječurlije koja naravno ne mogu da dobiju propusnice jer su, je li, autistična. On se brine o njima i podučava ih raznoraznim stvarima (među kojima je najbitnije obilježavanje Božića, pojedite to vi ateisti i agnostici, mwahahahah!). Nakon treninga starac je spreman da se povuče, a djeca u prilično otvorenom kraju jure po nekakvom snijegu ili pijesku ili šta već, što valjda simbolizuje da ima nade i u najcrnjim situacijama. Heh, recite to Partizanu za Ligu UEFA.

Priznaću, po cijenu da ispadnem tupavi ljubitelj Emerihovih blokbastera, da me sama priča nije pretjerano u srce dirnula. Ima tu naravno sjajnih stvari, neka od onih filozofiranja su zapravo interesantna, a i taj glavni lik je jedan simpatičan čiko i sve to, međutim ne bih priču nazvao glavnim adutom ovog filma. To bi uglavnom bila vizuelna prezentacija pomenute apokalipse. Film je, osim povremenih flešbeka koji su sivkasti, skoro sav u onoj žutosmeđoj sepia fotografiji, tako da podsjeća na neki nijemi film s početka prošlog vijeka. Kad se još na tu fotografiju doda klaustrofobičnost zatvorenog prostora i one gas maske i sl. napolju, dobija se nešto što je poprilično... pa, ne mogu da nađem pravu riječ, ali na pamet mi pada nešto tipa «gušenje». S druge strane, tu ima i nekih scena koje djeluju skoro pa downright spektakularno – potopljena biblioteka iz koje naš heroj pokušava da selvidžuje komade nekih knjiga, pa kratki flešbekovi koji prikazuju fragmente nuklearnih napada (srećom, film se ne udubljuje previše u to kako je sve počelo, ko je koga s kim kad i gdje i sl.). Nije Emerih, nisu ni Transformersi, ali je poprilično neočekivano grandiozno za jedan ipak, da tako kažem, miran film.

Apparently, Lopušanski se nekoliko godina nakon ovog filma prihvatio još jednog postapokaliptičnog ostvarenja pod nazivom Posetitel muzeya, za koje mnogi relevantan kritičar kaže da je njegovo ultimativno remek-djelo, tako da će se i to naći na stranicama ovog bloga. A sad vam evo link koji vodi ga rivjuu ovog filma koji je pisao izvjesni Dejan Ognjanović:
cultofghoul.blogspot.com/2009/04/pisma-mrtvog-coveka.html

No comments:

Post a Comment