Sunday, March 2, 2014

Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb (1964)

Režija: Stanley Kubrick

Scenario: Stanley Kubrick, Peter George, Terry Southern, Peter George (knjiga Red Alert)



Jedna odlična stara izreka kaže da je, otprilike, nemoguće bilo šta učiniti otpornim na budale jer su budale tako inventivne. Ne postoji film koji na ljepši i efektniji način ilustruje ovu izreku od Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb. Stenli Kjubrik (što se pravilno izgovara Kubrik, ali to nećemo uzimati u obzir u ostatku teksta) je bio čovjek vrlo svjestan političkih zbivanja oko sebe i vrlo zabrinut za budućnost naše plave planete, pošto je u vrijeme kad je on počinjao da radi hladnoratovska paranoja bila najopipljivija, a svoj vrhunac dostigla je 1962. godine sa kubanskom projektilskom krizom* (skrolujte na kraj teksta za kratko objašnjenje ovog pojma). Tada su se mnogi ljudi ozbiljno nasekirali da će stvarno da dođe do nuklearnog rata i smaka svijeta, među njima i Kjubrik, koga je to inspirisalo da pročita tovar hladnoratovskih knjiga u potrazi za inspiracijom za novi film.
 
Ono što mu je trebalo našao je u knjizi Red Alert izvjesnog Pitera Džordža, koja govori o tome kako je neki blentavi paranoični general zahvaljujući nekim začkoljicama u sistemu uspio da lansira nuklearni napad na SSSR bez znanja predsjednika i ostalih nadređenih (što nas vodi na početak ovog teksta). Inspirisan ovom pričom, zajedno sa svojim tadašnjim saradnikom Džejmsom Herisom bacio se na razvijanje ozbiljnog trilera, sve dok mu u neko doba na um nije pala apsolutno genijalna ideja da je smak svijeta zapravo vrlo smiješna pojava upravo zato što je tako ozbiljna. I tako se, na "oduševljenje" Pitera Džordža, njegov politički triler pretvorio u satiru i urnebesnu komediju.
 
Priča je vrlo jednostavna i izgleda otprilike ovako: Pomahnitali paranoik, general Džek Riper iz svoje baze pokreće nuklearni napad na Sovjetski Savez, što mu polazi za rukom zahvaljujući nekakvom "sigurnosnom" mehanizmu koji pod određenim okolnostima omogućuje niže rangiranom oficiru/političaru da startuje tako nešto bez znanja predsjednika. Jedini način da se napad opozove jeste pomoću nekog sigurnosnog koda, koji zna samo general Riper. Vijest o ovome dolazi do predsjednika i njegove svite, te se odmah svi sakupljaju za okruglim stolom u Ratnoj sobi** u namjeri da spriječe katastrofu. Međutim, očigledno je da stvari neće ići po dobru kad se ispostavi da je u pitanju (izuzimajući samog predsjednika) zapravo gomila alanfordovskih karikatura kojima ne biste dali da čuvaju ni dvije nacrtane ovce, a kamoli u ruke povjerili budućnost kompletne ljudske rase. Hilarity ensues.
 
Ljudi hvale ovaj film iz različitih razloga. Maestralan prikaz nemogućnosti sistema da se izbori sa budalama je jedan od njih. Drugi je odlično uhvaćena hladnoratovska paranoja i sjajno parodiranje odgovarajućih pojmova i koncepata. Na primjer, poznat nam je pojam uzajamno osiguranog uništenja (iliti MAD - mutually assured destruction), koji znači, otprilike, da nijedna od dvije sile ne može da napadne onu drugu jer bi rezultat rata bio kompletno uništenje i jednih i drugih. Za funkcionisanje ovog koncepta, naravno, neophodno je da obje strane imaju oružje masovnog uništenja i da je druga strana svjesna postojanja tog oružja. U filmu se nakon pokretanja američkog napada ispostavlja da Rusi (tj. preciznije Sovjeti, ali zvaćemo ih Rusima do kraja teksta) imaju užasno oružje zvano Doomsday Machine, koje se pokreće automatski u slučaju američkog napada (i ne može da se opozove), a predstavlja sistem nekih ubitačno opakih bombi koje uništavaju sve živo i zbog radijacije čine planetu nemogućom za život u narednih skoro 100 godina. Zašto Rusi nisu objelodanili svijetu postojanje tog oružja? Pa čekali su sjednicu Partije, pošto njihov premijer voli iznenađenja.
 
Na ovo se prirodno nastavlja glavni razlog zašto obožavam ovaj film do imbecilnosti, a to je da je jednostavno u pitanju jedna od najboljih komedija svih vremena. Satira, hladni rat, paranoja, sve je to lijepo, ali samo po sebi podložno zastarijevanju i meni nije pretjerano bitno. Da se zasniva samo na tome, bile bi opravdane kritike pojedinih ljudi kako je film pregazilo vrijeme. Međutim, to je potpuno netačno. Film funkcioniše savršeno sad i funkcionisaće savršeno za pedeset i za sto i za petsto godina, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Paranoični generali, ludi naučnici, blentovine svih vrsta, sve to nije ograničeno na vrijeme hladnog rata, već je univerzalna vrijednost ljudske rase. Dobro, eto, priznajem da će nekoliko scena u filmu možda da izgubi na efektnosti jednom kad se zaboravi na Hitlera i na nacističke pozdrave. Eto onda.
 
Nego, da mi vidimo zašto ovo funkcioniše. Oblanda u koju je sve uvijeno jeste odbijanje da se nastupajući smak svijeta (koji je potpuno izvjestan, kad vidite garnituru ljudi koji rade na njegovom "sprječavanju") shvati ozbiljno. Uspješnost velikog broja gegova počiva upravo na ovome. Na primjer, scena kad oficir iz Riperove baze pokušava da telefonira predsjedniku jer ima informacije koje bi mogle da spriječe katastrofu, a onda se ispostavi da nema sitniša. Svi koji su gledali film naravno sjećaju se ovog momenta i replike "Odgovaraćete Koka-Kola kompaniji!". Osim što je perfektno napisana, režirana i odglumljena scena, njen efekat je pojačan činjenicom da budućnost kompletnog svijeta zavisi upravo od tog telefonskog poziva. Drugi primjer bi bio kad predsjednik pita generala koliko vremena će im trebati da provale šifru kojom mogu da spriječe napad. General odgovara "dva dana". A sam nuklearni napad kreće za 18 minuta.
 
U taj smakosvjetovni okvir smješten je sjajan scenario koji konstantno servira iznenađenja. Na početku sve izgleda još i ozbiljno, a onda kako vrijeme prolazi postaje sve blentavije, sa odlično doziranim preokretima kao što je samoubistvo generala Ripera (koji jedini zna šifru za zaustavljanje katastrofe) ili otkrivanje ruske dumzdej mašine, da bi na kraju sa pojavom samog dr. Strejndžlava prešlo skoro u totalnu farsu. Nažalost, Kjubrik nije htio da napravi i ovaj završni korak, tako da je eliminisao scenu rata pitama, što mislim da bi predstavljalo fenomenalan kraj filma i usput lijep naklon starim slepstik komedijama kojima ovaj film sigurno mnogo duguje. Sreća u nesreći je da je kraj filma i ovako ubitačan.
 
Uprkos gore navedenom, ovde je ipak najdominantnija komedija likova. Za ovako nešto je očigledno neophodno da imate odlične glumce, ali naravno i režisera koji može svim tim da rukuje i da izvuče ono najbolje iz tih glumaca. Da čovjek ne povjeruje kako je ovo rasturio Kjubrik, čovjek koji ni prije ni poslije nije režirao komediju. Prvo, sami dijalozi su vrh. Kjubrik na primjer (vjerovatno uz obilatu pomoć koscenariste Terija Saderna, koji je i angažovan nakon što je odlučeno da film bude komedija) odlično razumije značaj ponavljanja. Omiljena fraza generala Ripera odnosi se na "dragocjene tjelesne tečnosti" i ona se ponavlja nekoliko puta u filmu, taman sa takvim vremenskim razmacima da svaki put bude jednako efektna.
 
Međutim, naravno ono glavno je Piter Selers i njegove legendarne tri uloge, mahom potpuno improvizovane - ozbiljni predsjednik, poluozbiljni oficir i manijakalni titularni dr. Strejndžlav, bivši nacistički doktor. Predsjednik služi uglavnom da bude protivteža ostalim karikaturalnim likovima u Ratnoj sobi (postojanje ovakvog lika je vjerovatno neophodno za funkcionisanje komedije, ali bolje bi bilo da su za tu ozbiljnost uzeli nekog drugog lika, naročito pošto je Selers i za njega imao genijalnu karakterizaciju), dok Strejndžlav u finišu filma dominira lijevo i desno svojim sve uvrnutijim ponašanjem, neposlušnom rukom i ostalim tikovima. Selers u maniru Zorana Radmilovića tjera ostale glumce da umiru od smijeha na sceni (tako da je bilo potrebno dosta montiranja i promjene uglova kamere da se sve to zamaskira) i ovo mu je možda i najbolja kreacija u karijeri (veliki čovjek, bez sumnje) a Kjubrik je to dodatno podvukao odličnim menadžmentom svih ostalih likova. Trikovima je uspio iz Džordža Skota (koji igra generala Turdžidsona) protiv njegove volje da izvuče potpuno over-the-top ulogu koja je prirodno konstrastovana sa potpuno ozbiljnim Selersovim predsjednikom, s kojim general Turdžidson najviše i komunicira tokom filma. Lijep momenat je kad pred kraj filma dr. Strejndžlav izlaže svoj scenario preživljavanja smaka svijeta, predsjednik ga sluša potpuno zblanuto, dok je Turdžidson na početku zblanut, a onda mu se na licu očitava sve veće oduševljenje doktorovim planom, naročito kad je došao do dijela sa deset djevojaka na jednog muškarca.
 
I mogu ja do sutra ovako da piskaram, a nisam spomenuo ni Slima Pikensa ni uvodnu špicu ni telefonske razgovore s Rusima... jednostavno, ovo je previše veliki film da bi mogao da se opiše u jednom ovako kratkom i neambicioznom tekstiću. Ako ste pametan čovjek, a niste gledali film do sada, stavićete ga na prvo mjesto liste prioriteta i pogledati odmah, a ako niste, šta vam ja mogu.
 
 
 
 
 
 
* Idi na Vikipediju, ljenčugo!
 
** Ona u stvarnosti ne postoji, međutim uspjela je da namagarči Ronalda Regana, koji je prilikom dolaska na mjesto precjednika prvo tražio da vidi Ratnu sobu

No comments:

Post a Comment