Scenario: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard, Damon Lindelof, priča: Matthew Michael Carnahan, J. Michael Straczynski, po knjizi Maxa Brooksa
Ladno smo dočekali u multimilionski zombi blokbaster sa Bredom Pitom u glavnoj ulozi. Ovo čudo koštalo je cijelih 200 miliona, a imajte u vidu da Džordž Romero nije mogao da dobije 7 za svoj fenomenalni originalni Day of the Dead scenario, te je morao da prepravlja i snalazi se sa duplo manje para (rezultujući film je naravno odličan, ali bio bi za klasu bolji da je uspio da ga snimi onako kako je planirao).
Ovaj film sam u startu otpisao ne zbog činjenice da se skupocjeni visokobudžetni spektakli i zombiji ne mirišu, već iz dva druga razloga. Prvi je činjenica da je film PG-13, što je za zombi film ekvivalent toga da vam neko na ulici priđe, iz čista mira pljune u lice, opsuje vam mater i onda vam još odvali šamarčinu. Drugi razlog je izvorno štivo. Knjigu Maksa Bruksa (za slabije obaviještene, to je sin Mela Bruksa) nisam čitao, jedno poglavlje objavljeno u Emitoru bilo je dovoljno da me zgrozi. Ta ljigava američka militaristička patetika, pa oduran način pripovijedanja koji se kao sastoji od direktnih svjedočenja aktera priče (sjajan način da se zamaskira nedostatak spisateljskog talenta, isto ko kad snimate faund futidž film pa smatrate da ne morate da se gnjavite sa osvjetljenjem, kadriranjem, režijom, scenarijem i sl.) a opet obiluje frazama kao što je "jutarnje sunce", sve to je vjerujem čak i osobama sa mnogo izdržljivijim stomacima nego što je moj bilo dovoljno da autoru knjige poruče "Bitch, please!" i da istu zafrljace u kamin. Ili izbrišu s Kindla.
To je naravno sve bilo prije nego što sam odlučio da lansiram smakosvjetovni blog. Sad naravno nemam kud - bitnost te knjige kao kulturnog fenomena nemoguće je negirati, tako da sam prinuđen da je pročitam.
For better or for worse (uglavnom vjerovatno for better), kažu da u scenariju za film na kraju nije ostalo skoro ništa od knjige. Kada sam konačno nakon posjete hramu Šaolin i razgovora sa Dragom Plečkom postigao unutrašnji ekvilibrijum i prihvatio činjenicu da je film PG-13, odlučivši da se koncentrišem na eventualnu atmosferu i akciju umjesto na eksplicitno klanje koje inače uvijek željno očekujemo od ovakvih filmova, uklonjena je i posljednja prepreka, te sam se podvrgao gledanju tog čuda koje se zove Njorld Njar Z.
Odma da kažem sljedeće: Posmatrajući srednju vrijednost prve i druge polovine, može se reći da je film sasvim solidan i bolji nego što sam očekivao. Nažalost, pošto je prva polovina nabijena odlično režiranom spektakularnom akcijom, pucnjavom i sjajno dočaranim apokaliptičnim haosom, a druga uglavnom spora, rastegnuta, patetična i naporna, tu negdje možemo da uturimo onu briljantnu srpsku narodnu mudrost o kupusu i mesu koji zajedno daju sarmu.
Glavni lik, u tumačenju tugaljivog Breda Pita, koji je bio i jedan od producenata filma, pa je shodno tome glavnu ulogu dodijelio samom sebi, dakle taj glavni lik je nekadašnji operativac Ujedinjenih Nacija, a sada full-time ćaća koji vodi računa o svojoj dječurliji dok mu je žena na poslu. Ni u jednom trenutku nas ne informišu šta je on tačno radio za te Ujedinjene (abomi)Nacije i zbog čega je toliko značajan. Elem, kako je to već tradicija, uvodna špica sadrži montažu nekakvih predapokaliptičnih kadrova vojsoverovanu izvještajima o nekakvoj infekciji. Na samom početku, Bred Pit i njegova familija zapadaju u gužvu u saobraćaju koja se ubrzo izrodi u fantastičan ludački haos koji zaziva u sjećanje bolje trenutke filma kao što su Kloverfild i Konačno odredište 2. Auti naslagani jedni na druge, gaženje svega živog, pa onda još i brzotrčeći zombiji, sve to sjajno izgleda i bolji uvod teško da je moguće zamisliti (zapravo, moguće je - sa R rejtingom, imali bismo mnogo više krvi, crijeva, rascopanih glava i prosutih mozgova, al ne možeš imati sve u životu).
Pit i njegova familija nekako uspiju da se iskobeljaju iz haosa i on stupa u kontakt s nekim crncem koji je valjda veza sa njegovim UN danima i ovaj mu sredi dolazak nekakvog helikoptera na vrh neke zgrade. Nakon dugotrajne jurnjave kroz zgrade, makljanja i puškaranja sa zombijima, uspijevaju da se u posljednjem trenutku utovare u taj helikopter, koji ih odvuče na neki nosač aviona u Tihom okeanu, koji je valjda sad glavna baza tog dijela ljudskog roda, jer se tu saznaje da je većina država otišla dođavola zahvaljujući infekciji.
Ali avaj, oš ti vjerovat crncu! Ispostavlja se da glavešine nisu izvukle Pita na lijepe oči, plavu kosu i ulogu u Troji, već da planiraju da ga pošalju na ultraopasan zadatak u Južnu Koreju, gdje treba da bude pratnja nekom balavom doktoru koji planira da nađe uzrok zaraze i eliminiše istu. Pit na početku odbija, ali onda mu zaprijete da će zajedno sa familijom da ga bace u more ajkulama, tako da je prinuđen da pristane. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, što kažu.
Samouvjereni mladi doktor gine na licu mjesta, a nesrećom po Pita i njegovu familiju (a srećom po nas), ispostavlja se da po dalje informacije mora da leti u Jerusalim jer mu je bezubi Dejvid Mors saopštio da se tamo nalazi nekakva likčina koja kao nešto zna. Pit leti tamo i otkriva da su se lukavi Jevreji odlično spremili za invaziju zombija spektakularnom zidčinom visokom nekoliko desetina metara, koju su naslagali svuda oko Jerusalima, tako da je to sad kao nekakva bezbjedna zona u koju primaju ljude iz cijelog svijeta. Ali oćeš đavola - pokazuje se da zombiji, umjesto da budu individualci kao ljudi, funkcionišu kao neki ogroman multitijelni organizam, tako da smišljaju ingeniozan plan za prelazak pomenutog zida. Tu slijedi sljedeća spektakularna dionica gdje gomila zombi tijela pada s ogromne visine i razbija se o beton, ali poneki ostane "živ" (ili kako se već kaže za zombija), tako da vrlo brzo od te bezbjedne zone ostane jedno veliko ništa. Moram priznati da sam bio apsolutno impresioniran scenama u kojima siroti jevrejski vojnici uzaludno ispaljuju metke u zastrašujuće ogromnu zombi masu.
Pri bjekstvu iz Jerusalima, Pit i njegova novostečena jevrejska sajdkikica uspijevaju da se ukrcaju u avion kojim pilotira Nikola Đuričko. Iako je normalnom čovjeku to sasvim dovoljno kao nagovještaj katastrofe, Pit želi da bude apsolutno siguran da će sve da ode do đavola, te počne da baca bombe i puca po avionu, tako da se ovaj sruši i na kraju svi izginu osim samog Pita i te njegove sajdkikice.
Tu se kvalitet filma naglo sroza. Slijedi mirniji dio u Velsu, koji se odnosi na traženje lijeka, patnje zbog odvojenosti od porodice i slične gluposti, dobijamo rješenje koje je vrlo kretenski jednostavno i na kraju bljutavo patetični poluhepiend koji možda nagovještava a možda i ne eventualne nastavke. Neću reć da je to skroz dosadno, ali jednostavno mi nije jasno da neko može tako da dramaturgiše film da akcija i spektakl idu dopola, a baljezganje odpola. Valjda bi trebalo da je obrnuto, ako baš ovo drugo mora da postoji.
Dakle, sve u svemu, nije to nimalo negledljivo, čak zaslužuje umjerenu preporuku, ali mislim da je vrijeme da se tu stane. Ovaj film sa svojih dvjesto miliona čak ni u najboljim dijelovima ne postiže ni djelić atmosfere npr. Zore mrtvih, a ako sad zombiji postanu nekakav mejnstrim (kao što se po nesreći desilo s vampirima) i svaka budala počne da snima PG-13 filmove s njima, eto nama vrlo brzo novog serijala StefEni Majer, a onda stvarno nisam odgovoran za svoje postupke.
I da se vrate sporokrećući zombiji!
Ovaj film sam u startu otpisao ne zbog činjenice da se skupocjeni visokobudžetni spektakli i zombiji ne mirišu, već iz dva druga razloga. Prvi je činjenica da je film PG-13, što je za zombi film ekvivalent toga da vam neko na ulici priđe, iz čista mira pljune u lice, opsuje vam mater i onda vam još odvali šamarčinu. Drugi razlog je izvorno štivo. Knjigu Maksa Bruksa (za slabije obaviještene, to je sin Mela Bruksa) nisam čitao, jedno poglavlje objavljeno u Emitoru bilo je dovoljno da me zgrozi. Ta ljigava američka militaristička patetika, pa oduran način pripovijedanja koji se kao sastoji od direktnih svjedočenja aktera priče (sjajan način da se zamaskira nedostatak spisateljskog talenta, isto ko kad snimate faund futidž film pa smatrate da ne morate da se gnjavite sa osvjetljenjem, kadriranjem, režijom, scenarijem i sl.) a opet obiluje frazama kao što je "jutarnje sunce", sve to je vjerujem čak i osobama sa mnogo izdržljivijim stomacima nego što je moj bilo dovoljno da autoru knjige poruče "Bitch, please!" i da istu zafrljace u kamin. Ili izbrišu s Kindla.
To je naravno sve bilo prije nego što sam odlučio da lansiram smakosvjetovni blog. Sad naravno nemam kud - bitnost te knjige kao kulturnog fenomena nemoguće je negirati, tako da sam prinuđen da je pročitam.
For better or for worse (uglavnom vjerovatno for better), kažu da u scenariju za film na kraju nije ostalo skoro ništa od knjige. Kada sam konačno nakon posjete hramu Šaolin i razgovora sa Dragom Plečkom postigao unutrašnji ekvilibrijum i prihvatio činjenicu da je film PG-13, odlučivši da se koncentrišem na eventualnu atmosferu i akciju umjesto na eksplicitno klanje koje inače uvijek željno očekujemo od ovakvih filmova, uklonjena je i posljednja prepreka, te sam se podvrgao gledanju tog čuda koje se zove Njorld Njar Z.
Odma da kažem sljedeće: Posmatrajući srednju vrijednost prve i druge polovine, može se reći da je film sasvim solidan i bolji nego što sam očekivao. Nažalost, pošto je prva polovina nabijena odlično režiranom spektakularnom akcijom, pucnjavom i sjajno dočaranim apokaliptičnim haosom, a druga uglavnom spora, rastegnuta, patetična i naporna, tu negdje možemo da uturimo onu briljantnu srpsku narodnu mudrost o kupusu i mesu koji zajedno daju sarmu.
Glavni lik, u tumačenju tugaljivog Breda Pita, koji je bio i jedan od producenata filma, pa je shodno tome glavnu ulogu dodijelio samom sebi, dakle taj glavni lik je nekadašnji operativac Ujedinjenih Nacija, a sada full-time ćaća koji vodi računa o svojoj dječurliji dok mu je žena na poslu. Ni u jednom trenutku nas ne informišu šta je on tačno radio za te Ujedinjene (abomi)Nacije i zbog čega je toliko značajan. Elem, kako je to već tradicija, uvodna špica sadrži montažu nekakvih predapokaliptičnih kadrova vojsoverovanu izvještajima o nekakvoj infekciji. Na samom početku, Bred Pit i njegova familija zapadaju u gužvu u saobraćaju koja se ubrzo izrodi u fantastičan ludački haos koji zaziva u sjećanje bolje trenutke filma kao što su Kloverfild i Konačno odredište 2. Auti naslagani jedni na druge, gaženje svega živog, pa onda još i brzotrčeći zombiji, sve to sjajno izgleda i bolji uvod teško da je moguće zamisliti (zapravo, moguće je - sa R rejtingom, imali bismo mnogo više krvi, crijeva, rascopanih glava i prosutih mozgova, al ne možeš imati sve u životu).
Pit i njegova familija nekako uspiju da se iskobeljaju iz haosa i on stupa u kontakt s nekim crncem koji je valjda veza sa njegovim UN danima i ovaj mu sredi dolazak nekakvog helikoptera na vrh neke zgrade. Nakon dugotrajne jurnjave kroz zgrade, makljanja i puškaranja sa zombijima, uspijevaju da se u posljednjem trenutku utovare u taj helikopter, koji ih odvuče na neki nosač aviona u Tihom okeanu, koji je valjda sad glavna baza tog dijela ljudskog roda, jer se tu saznaje da je većina država otišla dođavola zahvaljujući infekciji.
Ali avaj, oš ti vjerovat crncu! Ispostavlja se da glavešine nisu izvukle Pita na lijepe oči, plavu kosu i ulogu u Troji, već da planiraju da ga pošalju na ultraopasan zadatak u Južnu Koreju, gdje treba da bude pratnja nekom balavom doktoru koji planira da nađe uzrok zaraze i eliminiše istu. Pit na početku odbija, ali onda mu zaprijete da će zajedno sa familijom da ga bace u more ajkulama, tako da je prinuđen da pristane. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, što kažu.
Samouvjereni mladi doktor gine na licu mjesta, a nesrećom po Pita i njegovu familiju (a srećom po nas), ispostavlja se da po dalje informacije mora da leti u Jerusalim jer mu je bezubi Dejvid Mors saopštio da se tamo nalazi nekakva likčina koja kao nešto zna. Pit leti tamo i otkriva da su se lukavi Jevreji odlično spremili za invaziju zombija spektakularnom zidčinom visokom nekoliko desetina metara, koju su naslagali svuda oko Jerusalima, tako da je to sad kao nekakva bezbjedna zona u koju primaju ljude iz cijelog svijeta. Ali oćeš đavola - pokazuje se da zombiji, umjesto da budu individualci kao ljudi, funkcionišu kao neki ogroman multitijelni organizam, tako da smišljaju ingeniozan plan za prelazak pomenutog zida. Tu slijedi sljedeća spektakularna dionica gdje gomila zombi tijela pada s ogromne visine i razbija se o beton, ali poneki ostane "živ" (ili kako se već kaže za zombija), tako da vrlo brzo od te bezbjedne zone ostane jedno veliko ništa. Moram priznati da sam bio apsolutno impresioniran scenama u kojima siroti jevrejski vojnici uzaludno ispaljuju metke u zastrašujuće ogromnu zombi masu.
Pri bjekstvu iz Jerusalima, Pit i njegova novostečena jevrejska sajdkikica uspijevaju da se ukrcaju u avion kojim pilotira Nikola Đuričko. Iako je normalnom čovjeku to sasvim dovoljno kao nagovještaj katastrofe, Pit želi da bude apsolutno siguran da će sve da ode do đavola, te počne da baca bombe i puca po avionu, tako da se ovaj sruši i na kraju svi izginu osim samog Pita i te njegove sajdkikice.
Tu se kvalitet filma naglo sroza. Slijedi mirniji dio u Velsu, koji se odnosi na traženje lijeka, patnje zbog odvojenosti od porodice i slične gluposti, dobijamo rješenje koje je vrlo kretenski jednostavno i na kraju bljutavo patetični poluhepiend koji možda nagovještava a možda i ne eventualne nastavke. Neću reć da je to skroz dosadno, ali jednostavno mi nije jasno da neko može tako da dramaturgiše film da akcija i spektakl idu dopola, a baljezganje odpola. Valjda bi trebalo da je obrnuto, ako baš ovo drugo mora da postoji.
Dakle, sve u svemu, nije to nimalo negledljivo, čak zaslužuje umjerenu preporuku, ali mislim da je vrijeme da se tu stane. Ovaj film sa svojih dvjesto miliona čak ni u najboljim dijelovima ne postiže ni djelić atmosfere npr. Zore mrtvih, a ako sad zombiji postanu nekakav mejnstrim (kao što se po nesreći desilo s vampirima) i svaka budala počne da snima PG-13 filmove s njima, eto nama vrlo brzo novog serijala StefEni Majer, a onda stvarno nisam odgovoran za svoje postupke.
I da se vrate sporokrećući zombiji!
No comments:
Post a Comment