9 (2009)

Režija: Shane Acker

Scenario: Shane Acker (priča), Pamela Pettler

 

I ovaj tekst je otrgnut sa starog sajta, onako kako je tamo napisan. Nisam imao inspiraciju da dodajem nekakve ironične komentare.

Ponovo se desilo da pogledam animirani film koji mi se uopšte ne gleda i da se on ispostavi kao odličan. Prethodni primjeri su Strings, Nocturna i u nešto manjoj mjeri Corpse Bride. Svi oni su zahvaljujući fenomenalnom mračnom ambijentu i originalnoj izradi nadoknadili određene manjkavosti i neoriginalnosti u scenariju (osim Corpse Bride, koji i nema manjkavosti u scenariju) i dospjeli na moju listu omiljenih animiranih filmova dvaes prvog vijeka.

 

Kao prave cjepidlake, odmah ćemo krenuti sa onim što ne valja – najslabija tačka 9 je scenario. Iako je osnovna priča sama po sebi zanimljiva i originalna – postapokaliptična budućnost u kojoj je čovječanstvo zbrisano nakon rata s mašinama, te svijetom lutaju ogromne mehaničke zvijeri i majušne lutkice koje bježe od njih – razrada svega je otišla u tri lijepe. Treba progutati totalno kretensku karakterizaciju, gdje se lutke kompletno ponašaju kao ljudi i to ne kao pravi ljudi nego grozno klišeizirani karakteri iz niskobudžetnih filmova koje smo vidjeli tri milijarde puta ranije. Heroj filma, lutka broj 9, je mladi idealista (check) koji dolazi u komunu lutaka predvođenu Kukavičkim Vođom (check) Brojem Jedan, čiji henčmen broj 8 je pokorni slugan i siledžijski rmpalija (check). Nakon što zvijeri kidnapuju entuzijastičnog genija (check), broja 2, broj 9 pokreće spasilačku misiju (check) uprkos protivljenju Velikog Kukavičkog Vođe (check). U pomenutoj misiji, taman kad im dupeta vise o koncu, pojavljuje se Herojska Ratnica (check) broj 7 i spašava ih. I tek onda kreće prava priča, jer naš nespretni junak pomoću nekog artefakta koji je teglio otkako se probudio (tj. nastao) aktivira Vrhovnu Demonsku Zvijer koja proizvodi Druge Zvijeri i sad se valja i time pozabaviti, a nazad u komunu više nisu dobrodošli.

 

Što je još gore od potpune scenarističke neoriginalnosti i jeftinoće unutar odlične ideje jesu potpuno idiotske i nepotrebne aluzije na Hitlera i nacizam. Apparently, Mašinu Koja Proizvodi Druge Mašine konstruisao je isti naučnik koji je napravio i Lutke, naravno za Dobrobit Čovječanstva, ali njegov mecena, zli Kancelar (sic!) je smatrao da je bolja ideja da on pomoću pomenute mašinerije zavlada svijetom. Kad ovome dodamo i ikonografiju u vidu napadnih crveno-crno-bijelih i sl. Zastava i simbola, dobijamo “poruku” koja je suptilna kao mlaćenje ciglom po čelu. Jedino je Ralf Bakši bio veći manijak, ali kod njega je teško uopšte govoriti o “aluzijama”, “simbolici” i sl. jer je manijak eksplicitno imenovao Hitlera i naciste, sa sve kukastim krstovima, tenkovima i šta ti ja znam. Uglavnom, pomenuti naučnik je prije nego što je odapeo ostavio neku vrstu ostavštine svojoj posljednjoj kreaciji, lutki broj 9 (ako niste pažljivo čitali tekst od početka, to je naš heroj), ali o čemu se radi i šta se dalje dešava neću spojlovati.

 

Bitno je da scenario, kakav god da je, pruža priliku za jednu epsku avanturu, sa dosta akcije, spektakularnim scenama, a bogme i temama za odrasle. Ne, ne mislim na imbecilne seksualne aluzije koje moronski dizajneri stavljaju u ionako slabe dječije filmove, misleći da ih taj wink wink prema odraslima u stilu “Divi ovo, dijete vidi samo bukvalno značenje ove rečenice, a vi, njegovi mama i tata, kontate seksualni podtekst, zar nismo genijalni što svojim filmom apilujemo i mlađim i starijim gledaocima?” čini pretjerano inteligentnim i inovativnim. Pod adult temama podrazumijevam opštu mračnost teme, nedostatak pixarovskog šareniša i infantilnog humora (ovo dvoje je odvojeno, dakle ne insinuiram da je infantilni humor karakteristika Pixara) i činjenicu da likovi ovde bogme ginu bez pardona. I mada je kraj filma pozitivan i optimističan (bar za lutke, za nas ljude slabo ima nade jer smo svi pokojni), činjenica je da tokom priče preko nekoliko glavnih likova ode u posjetu vječnim lovištima.

 

Ono što sve primjedbe vezane za scenario čini beznačajnim jeste vanserijska atmosfera. Nekako je veličanstveno to što se minijaturne lutke bore protiv ogromnih (odlično dizajniranih) mehaničkih nakaza, a sve tu u opustošenom postapokaliptičnom stimpank svijetu. Pomenuta čudovišta uopšte nije lako opisati, kao na kraju krajeva ni same lutke, pa stoga nek vam kao vrlo grub orijentir posluži ovih nekoliko sličica (koje smo po dobroj staroj tradiciji ovog bloga eliminisali). Naravno, to je vrlo mali dio onoga što može da se vidi u filmu.

  

Sitan problem jeste što je, kao kod Cloverfielda, gledanje na velikom platnu, u bioskopu, skoro obavezno. Akcione scene su napravljene s namjerom da budu spektakularne i tu nema nikakvog kompromisa. Ja sam čak pomislio da film pati od trideitisa, tj. želje da nam u svakoj sceni tutne nekakav objekt pravo u oči, bilo da je to nekakva daska ili nešto što se raznijelo u paramparčad pa komadići lete pravo prema nama ili džinovsko bura ili ko zna šta još. Međutim, rovarenjem po Internetu nisam uspio da nađem informacije o bilo kakvoj 3D verziji. Hence moja zbunjenost. Nevertheless, ovo pod obavezno gledajte u bioskopu, a ako ne uspijete, smatrajte se oštećenim. Ili bar nađite neki odličan DVD rip i pustite ga na ogromnom televizoru. To opet nije to, ali može da posluži. Ali ako gledate neki krš od DivX verzije, koju pustite na kompjuteru, pa onda kažete kako vam se film ne sviđa jer “ne valja scenario”, onda vas stvarno treba izmlatiti močugom. Neki filmovi imaju odlične scenarije, a neki opet idu isključivo na vizuelnu prezentaciju. Oboje je sasvim legitiman način zabavljanja gledaoca. 9 ide na ovu drugu varijantu. Eto.