Scenario: Jean de Segonzac, Torsten Dawi
Meni stvarno nije jasno zašto ljudi snimaju ovakve filmove. Grandiozne
priče u kojima je Zemlja na ovaj ili onaj način pobataljena (snijegom, ledom,
vodom ili nečim sličnim) imaju smisla ako ste Roland Emerih i ako imate stotine
miliona dolara da to realizujete kako treba. Ako pak raspolažete sa svega šest
miliona, onda odmah morate da se pomirite s tim da će vaš film biti kanta. I to
je upravo slučaj ovde.
Radnja filma Lost City Raiders
dešava se 2048., dakle četrdeset godina u budućnosti (računajući od godine
snimanja). Zbog globalnog otopljenja došlo je do otapanja onog silnog snijega i
leda sa polova, nivo vode je narastao i, kao što možete da zamislite, došlo je
do opšte kataklizme. Srećom (samo ne znam po koga) ne u onolikoj mjeri kao u Waterworldu – u vrijeme dešavanja filma,
kopno zauzima nekih 10% površine Zemlje.
Pratimo Džejmsa Brolina i njegovu dvojicu sinova, Šarmantnog Vjetropira
i Štrebera, koji svojim brodom krstare po potopljenim gradovima i sakupljaju
neke dragocjene drangulije. Kao najveće face za skupljanje drangulija, oni od
Katoličke crkve dobijaju zadatak da pronađu misteriozni skiptar koji ima moć ne
samo da zaustavi dalje potapanje Zemlje, već i da smanji nivo vode. Taj skiptar
je zapravo štap Ozirisa ili Anubisa ili tako neke budale, a koristio ga je i
Mojsije prilikom bjekstva iz Egipta, kad je visprenim potezom razdvojio Crveno
more i omogućio Jevrejima da prođu, a Egipćanima da se utope. U potragu za
dragocjenom relikvijom pored naših heroja upušta se i nekakav zli Rus koji
skiptar želi za sebe, e ne bi li ostvario vjekovne snove svakog ruskog tajkuna
o svjetskoj dominaciji.
Od ekstremne gluposti ove priče odmah sam dobio glavobolju. Što je
najcrnje, autori filma su očigledno mislili da scenario koji imaju tuče
Indijana Džonsa na svim poljima, pa su ga tretirali smrtno ozbiljno, što je
naravno bila katastrofalna greška. Mada, realno gledano, u filmu se vrlo malo
toga dešava, uglavnom je u pitanju dosadna jurnjava kroz podvodne hodnike, plus
nešto malo mlaćenja i konačno, na kraju filma, stupanje artifakta na scenu, što
zasjenjuje čak i legendarni završetak Otimača izgubljenog kovčega, al kad bi
svinje mogle da lete.
Vizuelna strana nije od velike koristi. Zbog sirotinjskog budžeta,
režiser nam panoramu potopljenih gradova prikazuje vrlo stidljivo, tek toliko
da se otalja posao prilikom dolaska na novu lokaciju i onda se brže bolje baca
na dešavanja pod vodom, jer ta «panorama» se obično sastoji od užasne CGI vode
na koju su nalijepljene dvije ili tri užasne CGI zgrade. Zbog toga, iako naši
«junaci» putuju na razna mjesta u svijetu, tokom gledanja uopšte nemate osjećaj
da posmatrate neku veliku avanturu.
Interesantno je takođe da tehnologija nije nimalo uznapredovala za ovih
četrdeset godina –oružja, gedžeti, odijela, o prevoznim sredstvima da i ne
govorimo, sve to je potpuno isto kao u prvoj deceniji 21. vijeka.
Ako ipak kao svaki pravovjerni apokalipsokompletista odlučite da se
podvrgnete iskušenju i pogledate film, dobra vijest je da dešavanja na ekranu
značajnu uljepšavaju Betina Cimerman i Elodi Frenk, koje nedostatak velikog
glumačkog talenta obilato nadoknađuju drugim... ahem, kvalitetima. Ipak, prije nego što vam svakakve ideje padnu na
pamet, dužan sam da vas upozorim da su ključni pojmovi ovde «TV» i «PG-13».
No comments:
Post a Comment