Scenario: Christopher Hyde
Svakom
ljubitelju opskurnih B-filmova moralo bi biti poznato ime Lloyda A. Simandla,
deklarisanog perverznjaka koji je kroz svoj producentski i režiserski rad
praktično održao u životu žanr eksploatacije (da, eksploataciju smatram
posebnim žanrom, ako vam se to ne sviđa možete da skočite u jezero) tokom
otherwise posnih posljednjih godina prošlog vijeka i prvih godina ovog.
Simandlov fetiš je bijelo roblje, naravno ono sastavljeno od mladih djevojaka
koje su prinuđene da obavljaju raznorazne teške poslove u raznoraznim
stadijumima razodjevenosti. Tu je obavezno neka sadistička lezbo upravnica, bar
jedna ekstremno duga scena čoporativnog presvlačenja, scena sa aukcijom robinja
itd. a uglavnom su ispoštovani i ostali kanoni WiP filmova. Međutim, Simandl
osvježava standardnu WiP formulu premještajući radnju iz običnog zatvora u
raznorazne druge maštovite ambijente – srednji vijek, svemirski brod,
postapokaliptična budućnost, you name it.
Njegov dežurni partner u zločinu već evo deceniju i
kusur je scenarista Christopher Hyde. Njih dvojica su zajedno snimili više
filmova nego što su Lennon i McCartney napisali pjesama. Ili, preciznije – više
puta su snimili jedan isti film nego što su Lennon i McCartney napisali
pjesama.
(Pošto se isti elementi konstantno ponavljaju, nije teško zamisliti
kako otprilike izgleda telefonska konverzacija Simandla i Hajda u trenutku kad
dođe vrijeme da se snima novi film:
«Alo, Kris?»
«Reci, Lojde!»
«Slušaj, vrijeme je da se snima novi film. Scenario mi
treba sutra!»
«Ali, ali... Pa kako do sutra da napišem scenario?»
«Ajde ne laprdaj! De otvaraj taj svoj folder sa
scenarijima!»
<Kris ide do kompjutera, otvara folder pod nazivom
Screenplays, u kome se nalaze fajlovi čije naslove čine sve moguće kombinacije
pojmova Bound, Heat, Lesbian i Slave>
«Evo, otvorio sam.»
«Izaberi neki, bilo koji.»
«Evo npr. Chained Heat 2»
«Odlično! Šta se ono bijaše tamo dešavalo?»
«Pa neke cure u nekom zatvoru i...»
«Odlično! Zamijeni zatvor nekim futurističkim
kamenolomom ili tako nečim!»
<Kris ide na find/replace opciju i sva
pojavljivanja riječi 'zatvor' mijenja kamenolomom>)
Svi ti scenariji toliko liče jedan na drugi, da uopšte
nije neosnovana sumnja da Kris Hajd na svom laptopu ima neki Bound Heat
Screenplay Generator u koji samo utrpa imena likova i mjesto gdje se dešava
radnja, dok sve ostalo odradi kompjuter. Kad je o realizaciji riječ, filmove
producira Simandlova češko-kanadska kompanije Northern American Films ili tako
nešto i snimani su na privlačnim češkim lokacijama sa privlačnim češkim
djevojkama kao topovskim mesom (ponegdje se ovo čak naziva i
czechploitationom).
Razlog zbog kojeg sam napravio ovaj kratki uvod
sastoji se iz dva razloga: Prvo, Hell Mountain (o kome je ovde riječ,
ako ste zaboravili) u potpunosti prati formulu, iako ima i nekih solidnih
odstupajućih elemenata o kojima ćemo nešto više reći kasnije. Drugo, zbog
sklonosti Simandla da radnje svojih filmova smješta u neku vrstu
postapokaliptične budućnosti, ovo sasvim sigurno nije posljednji njegov film
koji ovde opisujemo, tako da ovaj uvod može da se koristi i za ostale filmove.
U slučaju Hell Mountain, koji je ponegdje
poznat i kao Chained Heat ili The Horror of Hell Mountain ili
nešto četvrto (konfuzija sa naslovima Simandlovih filmova je skoro jednaka onoj
kod filmova Brusa Lija, jer svaki od njih ima po petnaestak različitih naziva,
pa se vi sad snađite šta je šta. Ako vidite riječi poput chained, heat, bound, lesbian,
slave ili tako nešto, garant je u pitanju Simandl, a koji konkretno film –
pitajte Maru gataru), kao režiser je potpisan Majk Rol, međutim iz samog filma,
kao i činjenice da je Lojd Simandl producent, jasno je koliki je bio uticaj
velikog maga na nastanak ovog filma.
Radnja filma je otprilike sljedeća – pedeset godina
nakon što je svijet otišao u materinu (nije nam objašnjeno kako) ljudi se
snalaze kako znaju i umiju da prežive. U jednom malom selu u planini prinuđeni
su da svoje mlade djevojke prodaju lokalnim siledžijama u zamjenu za hranu. Te
siledžije predvodi neka likčina prikačena na kompjutere (neka poor man's
varijanta Lorda Dreada iz serije Captain Power and the Soldiers of the Future),
koja iz svoje baze u tzv. Paklenoj planini nadgleda sve živo i vlada čitavim
regionom. Njegova desna ruka zadužena za prljave poslove je izvjesni Strajker,
koji je zadužen za oružane operacije (i kupovinu robinja) tamo gdje je
potrebno, a tu je i neka njegova zla asistentica koja voli da pipka mlade djevojke.
Robinje su prinuđene da u Paklenoj planini tucaju kamen obučene u neke
kvazihaljinice sa ogromnim izrezima koje omogućavaju da im grudi lijepo
landaraju okolo tokom posla. Međutim, naš glavni negativac ne zna da mu
izdajnički Strajker radi o glavi zajedno sa njegovom rođenom ženom, koja inače
vrijeme provodi u lezbo trojkama sa nekim služavkama i malo šta radi osim toga.
Njih dvoje, naime Strajker i žena tog glavnog negativca, planiraju da tog
negativca skinu i na vlast postave sebe, ali to ne mogu da urade dok ne pronađu
šifru za kompjutere koji ovog održavaju u životu. Inače, taj vladar svega živog
je zabranio tehnologiju svugdje osim u svojoj jazbini, tako da dok on ruluje sa
hi-tech opremom koja je posljednji krik tehnike, ostatak zemlje živi na nivou
srednjeg vijeka (ne računajući mitraljeze i ostalo oružje).
Heroji filma su Kal, mladi građanin pomenutog sela
(igra ga Bentli Mičam, unuk nešto poznatijeg Roberta) i njegova cura Šira.
Početak filma zatiče ih u njihovom omiljenom skrovištu, kućici na drvetu u
okolini, u izvanrednoj dvominutnoj sceni seksa koja je u nekim verzijama
filma osakaćena i prepolovljena (pazite da pazarite UK verziju pod nazivom The
Horror of Hell Mountain, u kojoj je ova scena kompletna). Njih dvoje
maštaju o bijegu iz pomenute vukoj..ine (don't we all?) i zajedničkom životu na
nekom udaljenom mjestu. Bijeg je planiran za to veče, međutim Strajkerove
siledžije upadaju i mažnjavaju Širu direktno iz njene kuće, taman kad se
spremila da krene na sastanak s Kalom. Kad se ona ne pojavi, Kal i njegov
vjerni prijatelj Teler (nije Mali rendžer) sjure do sela i imaju šta da vide –
zajedno sa ostalim curama koje su prodate u roblje Strajker i ekipa u kombiju
je odvoze prema Paklenoj planini. Kal pokušava da dođe do nje, ali ona jedino uspijeva
da mu doturi neki mini disk koji je krišom uzela iz kuće prilikom polaska. Kal
njuši pacova i on i Teler se vraćaju do Širine kuće, gdje saznaju gorku istinu
– njena majka, ta gadna gadura, prodala ju je za kesicu nekog dragog kamenja.
Iznervirani, njih dvojica je ispituju o disku i saznaju da je u pitanju ključ
za oslobođenje od tiranije glavnog negativca, ali da samo nekakav Učitelj (a to
su neke face koje rasturaju rad na kompjuteru) može da pročita njegov sadržaj.
Problem je što je Zli Gospodar zabranio sve Učitelje i kompjutere svugdje osim
u svojoj jazbini. Actually, Učitelje ne samo što je zabranio, već ih je i pobio
sve do jednog, ali legenda (tj. ta pijana baba) kaže da negdje u planini
postoji Posljednji Učitelj. Kal i Teler se naravno upućuju u planinu prepunu
opasnosti ne bi li pokušali da presretnu kombi sa zatvorenicama prije nego što
stigne do Paklene planine, a i da istovremeno potraže tog misterioznog
Učitelja. Kad ga nađu (tj. Kal, pošto Teler vrlo brzo gine u ataku na
negativce), ispostaviće se da je to ni manje ni više nego Jack Scalia (!).
Iz ovog gore (što otprilike pokriva nekih prvih pola
sata filma) jasno je da priča zapravo ima priličan potencijal – neki drugi
producent bi vrlo mudro iskoristio očiglednu sličnost priče sa poznatim bajkama
o vitezu koji se upućuje u quest pronalaska svoje drage koju je kidnapovao
kakav zmaj ili neki perverznjak, s tim da je sve to urađeno u futurističkom
postapokaliptičnom stilu – diskovi, kompjuteri, vojska i sl. Bajkoviti element
je donekle postignut i odličnim planinskim šumovitim lokacijama, kao i prikazom
same Paklene planine iz daljine, odakle ona djeluje prilično solidno. U stvari,
priča ovog filma je relativno zanimljiva i atmosfera je uglavnom dobra.
Međutim, jednom kad djevojke stignu u Planinu, nastupa
standardna simandlovska eksploatacija (do tada smo od tih elemenata vidjeli
jedino cjenjkanje negativaca sa selonačelnikom oko cijene robinja) – djevojke
se oblače u kostime za rad u rudniku i pratimo duge i nepotrebne scene
mukotrpnog rada tokom kojih im grudi non-stop ispadaju iz tih haljinica. Naša
heroina Šira pokušava da smisli plan za bijeg, što nekako uključuje
približavanje ženi glavnog negativca (koju inače glumi Sara Daglas, znate je iz
filma o Daliju, zatim iz Supermena 2 i raznih drugih drugih nastavaka poznatih
filmova), što podrazumijeva threesome sa njenim služavkama, koji nažalost nije
prikazan. Za to vrijeme, kad se Kal opskrbio znanjem od Učitelja (i saznao
tajnu Diska), on sam dolazi u Paklenu planinu i uspijeva gotovo singlehandedly
da demolira čitavu armiju koja je toliko dugo držala svijet pod čizmom terora.
Prc! Naivnosti načina na koji je to obavio ima mnogo šta da se zamjeri.
Problem
sa Hell Mountain je što pokušava da bude previše stvari odjednom, a onda
sve te stvari trpe zbog toga. Nije čistokrvna eksploatacija jer nema dovoljno
eksploatacijskih elemenata. Nije dovoljno dobra akcija jer je akcija ugušena
eksploatacijskim elementima. Nije dovoljno dobra futuristička bajka jer je u
drugoj polovini ta atmosfera narušena akcijom i seksom. Svega ima, a ničeg nema
dovoljno. Mišljenja sam da su, sa tolikim Bound Heat filmovima koji
kruže okolo, komotno mogli potpuno da izbace elemente eksploatacije i da je
trebalo da idu na čistokrvnu futurističku akcionu bajku i da iskoriste odličnu
atmosferu koju film ima u pojedinim trenucima. Što se tiče apokaliptične
atmosfere, nje skoro uopšte nema – osim što znamo (jer nam tako kaže narator)
da se radnja dešava nakon sloma čovječanstva, nema scena nekih većih
pustošenja. Kad se sve ovo sabere, oduzme, pomnoži i podijeli, dobijamo
činjenicu da je Hell Mountain podnošljiv film (mnogo podnošljiviji nego
što bi njegovi autori imali pravo da se nadaju), ali i da je mogao da bude
mnogo više od toga, da je samo bilo malo više ambicije kod autorskog tima.
No comments:
Post a Comment