Monday, July 1, 2013

Hell Mountain (1997)

Režija: Michael Rohl

Scenario: Christopher Hyde

 
 

 
Svakom ljubitelju opskurnih B-filmova moralo bi biti poznato ime Lloyda A. Simandla, deklarisanog perverznjaka koji je kroz svoj producentski i režiserski rad praktično održao u životu žanr eksploatacije (da, eksploataciju smatram posebnim žanrom, ako vam se to ne sviđa možete da skočite u jezero) tokom otherwise posnih posljednjih godina prošlog vijeka i prvih godina ovog. Simandlov fetiš je bijelo roblje, naravno ono sastavljeno od mladih djevojaka koje su prinuđene da obavljaju raznorazne teške poslove u raznoraznim stadijumima razodjevenosti. Tu je obavezno neka sadistička lezbo upravnica, bar jedna ekstremno duga scena čoporativnog presvlačenja, scena sa aukcijom robinja itd. a uglavnom su ispoštovani i ostali kanoni WiP filmova. Međutim, Simandl osvježava standardnu WiP formulu premještajući radnju iz običnog zatvora u raznorazne druge maštovite ambijente – srednji vijek, svemirski brod, postapokaliptična budućnost, you name it.
 
Njegov dežurni partner u zločinu već evo deceniju i kusur je scenarista Christopher Hyde. Njih dvojica su zajedno snimili više filmova nego što su Lennon i McCartney napisali pjesama. Ili, preciznije – više puta su snimili jedan isti film nego što su Lennon i McCartney napisali pjesama.
 
(Pošto se isti elementi konstantno ponavljaju, nije teško zamisliti kako otprilike izgleda telefonska konverzacija Simandla i Hajda u trenutku kad dođe vrijeme da se snima novi film:
«Alo, Kris?»
«Reci, Lojde!»
«Slušaj, vrijeme je da se snima novi film. Scenario mi treba sutra
«Ali, ali... Pa kako do sutra da napišem scenario?»
«Ajde ne laprdaj! De otvaraj taj svoj folder sa scenarijima!»
<Kris ide do kompjutera, otvara folder pod nazivom Screenplays, u kome se nalaze fajlovi čije naslove čine sve moguće kombinacije pojmova Bound, Heat, Lesbian i Slave>
«Evo, otvorio sam.»
«Izaberi neki, bilo koji.»
«Evo npr. Chained Heat 2»
«Odlično! Šta se ono bijaše tamo dešavalo?»
«Pa neke cure u nekom zatvoru i...»
«Odlično! Zamijeni zatvor nekim futurističkim kamenolomom ili tako nečim!»
<Kris ide na find/replace opciju i sva pojavljivanja riječi 'zatvor' mijenja kamenolomom>)
 
Svi ti scenariji toliko liče jedan na drugi, da uopšte nije neosnovana sumnja da Kris Hajd na svom laptopu ima neki Bound Heat Screenplay Generator u koji samo utrpa imena likova i mjesto gdje se dešava radnja, dok sve ostalo odradi kompjuter. Kad je o realizaciji riječ, filmove producira Simandlova češko-kanadska kompanije Northern American Films ili tako nešto i snimani su na privlačnim češkim lokacijama sa privlačnim češkim djevojkama kao topovskim mesom (ponegdje se ovo čak naziva i czechploitationom).
 
Razlog zbog kojeg sam napravio ovaj kratki uvod sastoji se iz dva razloga: Prvo, Hell Mountain (o kome je ovde riječ, ako ste zaboravili) u potpunosti prati formulu, iako ima i nekih solidnih odstupajućih elemenata o kojima ćemo nešto više reći kasnije. Drugo, zbog sklonosti Simandla da radnje svojih filmova smješta u neku vrstu postapokaliptične budućnosti, ovo sasvim sigurno nije posljednji njegov film koji ovde opisujemo, tako da ovaj uvod može da se koristi i za ostale filmove.
 
U slučaju Hell Mountain, koji je ponegdje poznat i kao Chained Heat ili The Horror of Hell Mountain ili nešto četvrto (konfuzija sa naslovima Simandlovih filmova je skoro jednaka onoj kod filmova Brusa Lija, jer svaki od njih ima po petnaestak različitih naziva, pa se vi sad snađite šta je šta. Ako vidite riječi poput chained, heat, bound, lesbian, slave ili tako nešto, garant je u pitanju Simandl, a koji konkretno film – pitajte Maru gataru), kao režiser je potpisan Majk Rol, međutim iz samog filma, kao i činjenice da je Lojd Simandl producent, jasno je koliki je bio uticaj velikog maga na nastanak ovog filma.
 
Radnja filma je otprilike sljedeća – pedeset godina nakon što je svijet otišao u materinu (nije nam objašnjeno kako) ljudi se snalaze kako znaju i umiju da prežive. U jednom malom selu u planini prinuđeni su da svoje mlade djevojke prodaju lokalnim siledžijama u zamjenu za hranu. Te siledžije predvodi neka likčina prikačena na kompjutere (neka poor man's varijanta Lorda Dreada iz serije Captain Power and the Soldiers of the Future), koja iz svoje baze u tzv. Paklenoj planini nadgleda sve živo i vlada čitavim regionom. Njegova desna ruka zadužena za prljave poslove je izvjesni Strajker, koji je zadužen za oružane operacije (i kupovinu robinja) tamo gdje je potrebno, a tu je i neka njegova zla asistentica koja voli da pipka mlade djevojke. Robinje su prinuđene da u Paklenoj planini tucaju kamen obučene u neke kvazihaljinice sa ogromnim izrezima koje omogućavaju da im grudi lijepo landaraju okolo tokom posla. Međutim, naš glavni negativac ne zna da mu izdajnički Strajker radi o glavi zajedno sa njegovom rođenom ženom, koja inače vrijeme provodi u lezbo trojkama sa nekim služavkama i malo šta radi osim toga. Njih dvoje, naime Strajker i žena tog glavnog negativca, planiraju da tog negativca skinu i na vlast postave sebe, ali to ne mogu da urade dok ne pronađu šifru za kompjutere koji ovog održavaju u životu. Inače, taj vladar svega živog je zabranio tehnologiju svugdje osim u svojoj jazbini, tako da dok on ruluje sa hi-tech opremom koja je posljednji krik tehnike, ostatak zemlje živi na nivou srednjeg vijeka (ne računajući mitraljeze i ostalo oružje).
 
Heroji filma su Kal, mladi građanin pomenutog sela (igra ga Bentli Mičam, unuk nešto poznatijeg Roberta) i njegova cura Šira. Početak filma zatiče ih u njihovom omiljenom skrovištu, kućici na drvetu u okolini, u izvanrednoj dvominutnoj sceni seksa koja je u nekim verzijama filma osakaćena i prepolovljena (pazite da pazarite UK verziju pod nazivom The Horror of Hell Mountain, u kojoj je ova scena kompletna). Njih dvoje maštaju o bijegu iz pomenute vukoj..ine (don't we all?) i zajedničkom životu na nekom udaljenom mjestu. Bijeg je planiran za to veče, međutim Strajkerove siledžije upadaju i mažnjavaju Širu direktno iz njene kuće, taman kad se spremila da krene na sastanak s Kalom. Kad se ona ne pojavi, Kal i njegov vjerni prijatelj Teler (nije Mali rendžer) sjure do sela i imaju šta da vide – zajedno sa ostalim curama koje su prodate u roblje Strajker i ekipa u kombiju je odvoze prema Paklenoj planini. Kal pokušava da dođe do nje, ali ona jedino uspijeva da mu doturi neki mini disk koji je krišom uzela iz kuće prilikom polaska. Kal njuši pacova i on i Teler se vraćaju do Širine kuće, gdje saznaju gorku istinu – njena majka, ta gadna gadura, prodala ju je za kesicu nekog dragog kamenja. Iznervirani, njih dvojica je ispituju o disku i saznaju da je u pitanju ključ za oslobođenje od tiranije glavnog negativca, ali da samo nekakav Učitelj (a to su neke face koje rasturaju rad na kompjuteru) može da pročita njegov sadržaj. Problem je što je Zli Gospodar zabranio sve Učitelje i kompjutere svugdje osim u svojoj jazbini. Actually, Učitelje ne samo što je zabranio, već ih je i pobio sve do jednog, ali legenda (tj. ta pijana baba) kaže da negdje u planini postoji Posljednji Učitelj. Kal i Teler se naravno upućuju u planinu prepunu opasnosti ne bi li pokušali da presretnu kombi sa zatvorenicama prije nego što stigne do Paklene planine, a i da istovremeno potraže tog misterioznog Učitelja. Kad ga nađu (tj. Kal, pošto Teler vrlo brzo gine u ataku na negativce), ispostaviće se da je to ni manje ni više nego Jack Scalia (!).
 
Iz ovog gore (što otprilike pokriva nekih prvih pola sata filma) jasno je da priča zapravo ima priličan potencijal – neki drugi producent bi vrlo mudro iskoristio očiglednu sličnost priče sa poznatim bajkama o vitezu koji se upućuje u quest pronalaska svoje drage koju je kidnapovao kakav zmaj ili neki perverznjak, s tim da je sve to urađeno u futurističkom postapokaliptičnom stilu – diskovi, kompjuteri, vojska i sl. Bajkoviti element je donekle postignut i odličnim planinskim šumovitim lokacijama, kao i prikazom same Paklene planine iz daljine, odakle ona djeluje prilično solidno. U stvari, priča ovog filma je relativno zanimljiva i atmosfera je uglavnom dobra.
 
Međutim, jednom kad djevojke stignu u Planinu, nastupa standardna simandlovska eksploatacija (do tada smo od tih elemenata vidjeli jedino cjenjkanje negativaca sa selonačelnikom oko cijene robinja) – djevojke se oblače u kostime za rad u rudniku i pratimo duge i nepotrebne scene mukotrpnog rada tokom kojih im grudi non-stop ispadaju iz tih haljinica. Naša heroina Šira pokušava da smisli plan za bijeg, što nekako uključuje približavanje ženi glavnog negativca (koju inače glumi Sara Daglas, znate je iz filma o Daliju, zatim iz Supermena 2 i raznih drugih drugih nastavaka poznatih filmova), što podrazumijeva threesome sa njenim služavkama, koji nažalost nije prikazan. Za to vrijeme, kad se Kal opskrbio znanjem od Učitelja (i saznao tajnu Diska), on sam dolazi u Paklenu planinu i uspijeva gotovo singlehandedly da demolira čitavu armiju koja je toliko dugo držala svijet pod čizmom terora. Prc! Naivnosti načina na koji je to obavio ima mnogo šta da se zamjeri.
 
Problem sa Hell Mountain je što pokušava da bude previše stvari odjednom, a onda sve te stvari trpe zbog toga. Nije čistokrvna eksploatacija jer nema dovoljno eksploatacijskih elemenata. Nije dovoljno dobra akcija jer je akcija ugušena eksploatacijskim elementima. Nije dovoljno dobra futuristička bajka jer je u drugoj polovini ta atmosfera narušena akcijom i seksom. Svega ima, a ničeg nema dovoljno. Mišljenja sam da su, sa tolikim Bound Heat filmovima koji kruže okolo, komotno mogli potpuno da izbace elemente eksploatacije i da je trebalo da idu na čistokrvnu futurističku akcionu bajku i da iskoriste odličnu atmosferu koju film ima u pojedinim trenucima. Što se tiče apokaliptične atmosfere, nje skoro uopšte nema – osim što znamo (jer nam tako kaže narator) da se radnja dešava nakon sloma čovječanstva, nema scena nekih većih pustošenja. Kad se sve ovo sabere, oduzme, pomnoži i podijeli, dobijamo činjenicu da je Hell Mountain podnošljiv film (mnogo podnošljiviji nego što bi njegovi autori imali pravo da se nadaju), ali i da je mogao da bude mnogo više od toga, da je samo bilo malo više ambicije kod autorskog tima.

No comments:

Post a Comment