Quantum Apocalypse (2008)

Režija: Justin Jones

Scenario: Leigh Scott

 

 

 

Ako prepoznajete gornja dva imena, lako biste mogli pomisliti da je Quantum Apocalypse djelo Asylumove kuhinje, ali to nije tako, bar nominalno. Istina je, međutim, da on zadržava skoro sve osobine koje krase «filmove» pomenute kompanije. Takođe, primijetimo da je vrlo tužno da neko prepoznaje imena ljudi koji snimaju filmove za Asylum.

Istine radi, moram priznati da je ovaj film znatno manje nepodnošljiv od skoro svih Asylumovih koje sam gledao (osim Invasion of the Pod People, koji je igrom slučaja takođe djelo Lija Skota i Džastina Džonsa, a gledljiv je ne zbog nekih filmskih kvaliteta već zbog neobično velike količine seksa i golotinje u odnosu na ostatak njihove ponude). Ukratko, mogao bi se opisati kao Rain Man meets Armageddon.

Dakle, ispostavlja se da neka kometa treba da prošiša u blizini Zemlje, kometa, naime, koja na potpuno bizaran način naglo promijeni svoju putanju. NASA je naravno zbunjena ovim otkrićem i onda zovu nekog lika i neku ludaču, koji su kao genijalni mladi teoretski fizičari, da provale u čemu je stvar. Pokazuje se da nije problem sama kometa već to nešto što joj je skrenulo putanju, a što je zapravo neka vrsta crne rupe, samo još gore, jer usisava sve živo i pravi belaj i za nešto više od jednog dana Zemlja će da nestane kao da je nikad nije ni bilo.

Uporedo sa naporima tih likova da otkriju o čemu je riječ i kako da spase planetu, pratimo izrazito nezanimljivu porodicu gradonačelnika neke selendre, ne znam tačno koje, možda Njujorka ili tako nečega, nisam upratio. On ima dvoje djece, sina tinejdžera i malenu osnovnoškolsku kćerčicu i oni žive sa njegovom mnogo mlađom ženom (koja je prije materijal za curu njegovom sinu a ne njemu) i autističnim ali briljantnim bratom koji raspolaže gomilom podataka, mada je autističan. Tog lika glumi izvjesni Ret Džajls, koji je već glumio po Asylumovim filmovima. Iako nije Dastin Hofman, mora se priznati da je njegova glumačka performansa sasvim podnošljiva. Jasno, pokazaće se kasnije da je upravo taj autistični gradonačelnikov brat ključ za rješenje problema.

Problemi sa ovim filmom su dvojaki. Prva grupa tiče se tretmana nadolazeće apokalipse, a druga dramskog momenta. Što se tiče prve grupe, nije teško pogoditi da problemi uglavnom dolaze zbog nepostojećeg budžeta. Tako imamo gomilu scena u kojima likovi govore o raznim katastrofama koje se po svijetu dešavaju, ali ništa od tih katastrofa ne vidimo na ekranu, što djeluje pomalo komično. Istina, imaju dva ili tri dobra momenta, npr. scene snimljene u ulici kroz koju je stvarno produvao nekakav tajfun ili nešto slično, pa je svo drveće počupano i sl., zatim, pošto se iz nekog razloga gravitacija smanjuje kako se približava katastrofa, stvari postaju sve lakše, pa tako u jednom trenutku otac i sin bez većih problema podignu auto i zafrljace ga nekoliko desetina metara u daljinu (međutim, čak i ovaj vrlo dobar moment sa smanjenom gravitacijom tretiran je vrlo nekonzistentno tokom filma). Međutim, sve u svemu, scena katastrofe i razaranja je vrlo malo i ovakve filmove u suštini ne treba praviti ako niste Roland Emerih i imate pri ruci nekoliko stotina miliona dolara (budžet ovog filma bio je nikakvih 6 miliona).

Problem sa dramom je sljedeći: Gradonačelnikova mlada žena je valjda nekakva policajka or something i neviđena je ćurka. Stalno je namrgođena i oće da šefuje ljudima oko sebe i nadao sam se da će da zagine negdje usput ili da je bar neko dobro išamara i izlemači, međutim ništa od toga se nije desilo. Što je još gore od toga – taj idiot od gradonačelnika smatra da je sasvim u redu da njegov sin svoju maćehu zove «mama» i vrlo se čudi što sin to odbija. Međutim, na kraju filma, kad se sve sredi i kad se svi izgrle i izljube, on nju stvarno zovne «mama» i tu sam bio vrlo blizu da se ispovraćam.

Moram da spomenem i vrlo upečatljiv lik predsjednika SAD. Ako ste mislili da je Deni Glover bio over-the-top u 2012., čekajte da vidite ovu likčinu! Na njega su istovarili sve moguće klišee o američkom predsjedniku, tipa da ne želi da bježi, da hoće da bude sa svojim narodom, da sipa «mudrosti» od kosmičkog značaja ko iz rukava i sl. a pri tom konstantno šuška ko Dejvid Karadin u Kill Bill. Ključna scena je kad odluči da se obrati naciji i naravno svi Amerikanci se okupe pred televizorima da čuju šta će PRECJEDNIK da kaže i on počne da baljezga nešto kao emotivno, a violine gude u pozadini sve jače i jače, do maestralnog krešenda na kraju, mada je govor zapravo gomila budalaština i čovjek nije rekao apsolutno ništa. Ova istorijska scena mi je izmamila osmijeh i značajno popravila raspoloženje.

Likovi u filmu u nekoliko navrata objašnjavaju svoja otkrića i prirodu tog čuda što prijeti da uništi Zemlju i pritom se razbacuju raznoraznim fensi terminima koje su vjerovatno pokupili s Vikipedije kad su ukucali «teorijska fizika». Ovo je pošteno, što se mene tiče – ja pojma nemam s fizikom i mogli su da laprdaju šta hoće, mada pretpostavljam da bi bilo ko ko zna išta o toj nauci lako pokazao da je u pitanju obična gomila budalaština. Uz sve to, mora se priznati da je sam kraj filma duhovit, domišljat, nekonvencionalan i sasvim sigurno znatno inspirisaniji od uobičajenih poslaćemo-astronaute-da-izbuše-rupu-i-raznesu-asteroid završetaka kakve obično imamo u ovakvim filmovima. Ne kažem da je smislen ili tako nešto, ali zanimljiv svakako jeste. Sve u svemu, Quantum Apocalypse može da dobije prolaznu ocjenu ako ste vrlo tolerantni. Primjera radi, znatno lakše sam ga svario nego npr. Lost City Raiders koji sam gledao nekoliko dana ranije.