Post Impact (2003)

Režija: Christoph Schrewe

Scenario: Torsten Dewi, Christoph Schrewe

Nakon što je Roland Emerih snimio svoj čuveni blokbaster The Day After Tomorrow, neki njegovi zemljaci su poželjeli da se i oni malo poigraju sa mogućnostima koje pruža novo ledeno doba, te je tako nastao ovaj nepretjeranobudžetni TV film. Podrazumijeva se da su specijalni efekti slabi i da je scenario prepun bizarnih nebuloza, ali za divno čudo film može da se pogleda od početka do kraja bez prevelike patnje.

 

Kako to obično biva, nekakav meteor (ili kometa?!) tresne Zemlju posred sjeverozapada Evrope, dovodeći do globalne kataklizme (komunizma) i novog ledenog doba. Milioni ljudi stradaju, a značajnije glavonje koje se izvuku na vrijeme sele se u Maroko i tamo formiraju novu superdržavu fenomenalnog imena – New United Northern States iliti skraćeno – NUNS! :-) Tom državom caruje nekakva američka (?) predsjednica i na glavnoj zgradi im je nataknuta američka zastava, mada se čitav film dešava u Evropi i Sjedinjene Američke Države se i ne spominju.

 

Inače, radnja filma počinje u budućnosti, koja je sad već sadašnjost – 2010 godine. U Berlinu izvjesni briljantni njemački doktor kome sam zaboravio ime sa svojim timom radi na konstruisanju nekakvog mikrotalasnog prijemnika ili odašiljača ili satelita ili tako neke skalamerije pomoću koje će moći mnogo bolje da se iskorištavaju prirodni izvori energije, kao što je npr. sunčev sjaj. Kada se meteor približavao zemlji, pokušavali su da ga spiče iz nekakve mašine (možda baš te, ali nemojte me držati za riječ), ali naravno nisu uspjeli i desilo se najgore. Tri godine nakon udara, NUNS se suočavaju sa neobičnim zlom – naime, neko vrlo uspješno skida s neba njihove avione pomoću neke misteriozne sprave za koju se smatra da ne može biti ništa drugo do upravo ona prvopomenuta skalamerija koja je trebalo da preporodi ljudski rod. Hrabra predsjednica od svoje vrhovne vojničine saznaje da je tokom razvoja skalamerije ona tajno dorađivana tako da može da posluži i kao opako oružje. Zbog toga ona šalje u Ekvador po kćerku profe koji je dizajnirao mašinu – sumnja se da bi upravo on mogao da bude izvor kompletnog zla, jer posljednje što se o njemu zna jeste da je ostao u Berlinu.

 

Heroj filma je Din Kejn, koji glumi kapetana Toma Parkera – šefa obezbjeđenja američke ambasade u Berlinu. U vrijeme kada su se glavešine evakuisale odatle, on je nesrećno zaglavio u avionu sa njima ne stigavši da pokupi ženu i kćerku. Zbog toga se nameće predsjednici u ekspediciji koju ova formira u nastojanju da se prodre do snijegom potopljenog Berlina i stigne na dno stvari. On se potajno nada da bi njegova porodica još mogla da bude u neokrnjenom stanju, mada ga to nije spriječilo da vodi ljubav sa svojom šeficom u ekspediciji – nekakvom superzgodnom engleskom plavušom.

 

U filmu nas ne čekaju pretjerano velika iznenađenja – tu je putovanje do Berlina, otkrivanje mastermajnda iza kompletne operacije i eliminisanje istog, uz nekoliko plot tvistova koji mogu da iznenade samo nekog ko nije pogledao nijedan film u životu. Pošto producent ipak nije Roland Emerih, ne očekujte nikakve spektakularne prizore apokalipse – tu i tamo vidimo poneku zgradu u snijegu i to je otprilike to. Film uglavnom funkcioniše kao generička i jednostavna akcija / avantura.

 

Ono što je interesantno je što je ovde vrlo teško provaliti ko je koje nacionalosti. Znamo da su heroj Din Kejn i njegov nadređeni Amerikanci a doktor i njegova kćer Švabe, ali svi stalno govore engleski, čak i doktor i njegova kćerka kad su sami. Takođe, kad ekspedicija otkrije prebivalište gomile preživjelih Berlinaca, svi do jednog govore engleski, osim neke nijeme (?) djevojčice koja ne govori ništa, mada razumije sve što joj je rečeno.

 

Roland Emerih nije jedini koji pobije čitavu zemaljsku kuglu, a onda napravi hepiend. Ovde su naši heroji pomoću one infamozne sprave uspjeli da ponište efekte ledenog doba i pojavilo se Sunce! To je dovelo i do jedne od najurnebesnijih scena u cijelom filmu – Din Kejn onoj curici (koja ima cirka 8-9 godina, najmanje) pokazuje mjesto gdje su se oblaci razmakli i kaže joj: «Znaš li šta je ono? To je Sunce.» Prost račun nam govori da je curica mogla da ima pet ili šest godina u vrijeme kad je nastupila apokalipsa i da je skoro sigurno prije toga vidjela sunce. Ali eto. U svakom slučaju, za jedan TV film ovo je prilično gledljivo i nedosadno. I vaš mozak će cijeniti priliku da se lijepo odmori, jer neće biti potrebe za njegovim intervencijama.