Godina objavljivanja: 1954
Ja sam legenda je knjiga sa najboljom idejom u istoriji svemira - prati dogodovštine posljednjeg živog (naime: normalnog) čovjeka u svijetu koji su okupirali vampiri. Noću kulira u svojoj kući koju je pretvorio u antivampirsko utvrđenje, a danju surfuje po gradu i okolnim mjestima, pronalazi legla gdje vampiri provode svoj dnevni san i nemilosrdno ih rastura kočevima (kocima? kolcima? kolčevima?) kroz srce. I kako ovako nešto može da ne bude najbolja stvar na svijetu?
Stvari se nažalost komplikuju tužnom činjenicom da je taj posljednji preživjeli čovjek kreten. Dotični, koji se odaziva na ime Robert Nevil, provodi i dane i noći u kuknjavi, alkoholisanju, patetisanju i samosažaljenju. Razumijem ja da nije lako biti posljednji preživjeli (TM), ali dozvolićete, to nije opravdanje da se bude krelac. Dejv Lister je takođe posljednji živ čovjek, pa je opet sjajan lik. Istina, on ima neko društvo, ali ekipa koja ga okružuje je vjerovatno još gora kletva od potpune usamljenosti. Ili Zak Hobson u Tihoj Zemlji (mislim na film, knjigu nisam čitao) - taj je svoje usamljeničke dane provodio držeći govore pred kartonskim figurama poznatih ličnosti, oblačio se u žensku odjeću, jurcao okolo u spavaćici sa sačmarom, svirao saksofon i sl. i praćenje njegovih dogodovština je bilo vrlo zabavno. Čak i kad nakon duge usamljenosti Nevil naleti na živu pripadnicu suprotnog pola, opet mu nešto smeta i ko kakva tetka zanovijeta oko muzike koju ova sluša.
Sve ovo ne bi bilo veliki problem (dobro štivo ne mora obavezno da bude zabavno, i obrnuto) da nam vajni pisac usamljenost glavnog lika ne prikazuje isključivo kroz prizmu nedostatka seksa (!). Da, istina je - dok se oko kuće skupljaju krvožedne kreature koje žele da mu rascopaju glavu i napiju mu se krvi, Robert Nevil pati što nema s kim da se vata. Pa se onda tamo pojave i nekakve vampirske ženturače koje se nešto kao lascivno uvijaju i izazivaju ga, a onda on to ne može više da izdrži, pa pojača muziku, pa cuga, pa cmizdri, pa razbija stvari po kući... Čovjek se ozbiljno zapita s koje planete potiče autor koji može da napiše nešto u ovakvoj mjeri imbecilno. Na stranu što teško da bi bilo kome ko nije umno poremećen uopšte bilo do seksa u situaciji u kojoj je bukvalno u svakom trenutku životno ugrožen - čak i onda nekoliko trenutaka druženja sa omiljenim časopisom efektno bi riješilo problem. Metison ovakvo rješenje potpuno ignoriše, što nas navodi na misao da ili je radila autocenzura ili je lud ili je mladost proveo u nekoj vrlo strogoj religioznoj komuni.
Šta god da je uzrok, fakat je da je što se ovog tiče knjiga već na samom startu bacila svaki kredibilitet kroz prozor. Tretman vampira nije ništa bolji. Dobar komad knjige odvojen je na pokušaje da se vampiri i njihovo ponašanje naučno objasne. Budalaština prve vrste, a pored toga i potpuno neizvodljiva. Na kraju, Metisonovo ultragenijalno rješenje svelo se na to da bijeli luk smeta zato što je antibiotik (ajde!), kolac sam po sebi nije značajan (zapravo bilo kakvo ranjavanje vampira vodi do podivljavanja nekakve bakterije koju oni nose u sebi, tako da je ta bakterija ono što ih uništava), a ono sa čim nije uspio da se izbori (a to je skoro sve ostalo) na kraju je "objašnjeno" psihološkim razlozima. To je ono što često možete da čujete od doktora kome se žalite na neki problem, a on ne zna rješenje i malo ko u tom trenutku ne poželi da doktora odalami po tikvi. Uglavnom, na kraju pod teretom ovih "naučnih" "objašnjenja" malo šta ostade od pravih vampira. Metison ih naziva vampirima, ali to su zapravo više zombiji, mada nisu sasvim ni oni.
Bilo kako bilo, Robert Nevil obogaćen znanjima sakupljenim iz biblioteke postaje dosta efikasan vampiroubica (ali ne manji gnjavator) i ubrzo naleti na naizgled potpuno normalnu ženu, čije prisustvo mu je vrlo sumnjivo. Oni budu zajedno nekoliko dana, a onda ga ona odalami toljagom po tikvi i ode. Zlobnici bi rekli - ništa neobično, s obzirom na to kakva je to pegla od čovjeka, ali razlog je potpuno drugi. Ta žena je imala mračnu tajnu koju je Nevil otkrio.
Od ovog trenutka slijede spojleri koji će da spojluju kraj knjige. Ako je niste čitali, a toliki ste mazohista da to planirate, preporučujem da preskočite ostatak teksta. Dakle, spojleri:
Kao što znamo, ispostavlja se da je Rut (jer to je ime pomenutoj curi) predstavnica nove klase vampira, koja planira da formira novo društvo, jer je dotadašnji čovjek postao obsolete. Oni Nevila posmatraju kao prijetnju i kao čudovište, što je sasvim normalno, međutim nije normalno s kakvom lakoćom on sve to prihvata. Njegova pomirljivost i isprazno filozofiranje kojim opravdava svoju nesposobnost iritantniji su čak i od njegove polne nezrelosti i kuknjave za pokojnom ženom. Nemojte me držati za riječ, ali mislim da je to rekao Vinston Smit u 1984, otprilike da se zna šta je normalno i da je to tako pa taman čitav svijet radio suprotno. Nevil prihvata vampirsku vladavinu jednostavno zbog fakta da su oni u datom trenutku jači. To je ko kad bi onaj nesretni pajkan iz Wicker Mana na kraju rekao "Ma znate šta vi pagani, vi ste skroz okej likovi, ja sam kriv što ste me strpali u ovu bizarnu konstrukciju i oćete da me spalite". Knjiga završava riječima "Novi užas rođen u smrti, novo sujevjerje ulazilo je zauvijek u neprobojnu tvrđavu ljudskog roda. Ja sam legenda." Ma pitaj ti Petra Božovića šta si, kljusino jedna.
Pored svega ovoga, knjiga sadrži tačno nula memorabilnih pasusa jer Metisonov stil pisanja je na nivou osrednjeg srednjoškolskog, tako da imam utisak da je on zapravo mnogo bolji kao scenarista nego kao pisac. Njegov uticaj na horor film i literaturu dvadesetog vijeka je neosporan, ali to ne mijenja činjenicu da je ova knjiga truba i da može da se voli samo na silu. Na kraju, da podsjetimo da postoji nekoliko njenih zvaničnih (i tovar nezvaničnih) filmskih adaptacija, koje su mahom skoro negledljive gluposti.
No comments:
Post a Comment