On the Beach

Autor: Nevil Shute
Godina objavljivanja: 1957

 

 

 

This is the way the world ends

This is the way the world ends

This is the way the world ends

Not with a bang but a whimper.

 

Ove mudre riječi T.S. Eliota postavljene su kao nekakav moto na prvoj strani ove fenomenalne knjige (primjećujete već da objektivnost nije baš neka odlika ovog bloga, ali zato senzacionalnost i bombastičnost izražavanja svakako jeste) i to sa dobrim razlogom. Jer knjiga On the Beach govori upravo o tome, nejmli o kraju svijeta. I to upravo eliotovskom «whimper» kraju, u suprotnosti sa emerihovskim bangom.

 

Daklem, nekakav nuklearni rat (o kome se srećom vrlo malo govori) opustošio je čitavu sjevernu hemisferu, a i južnu čeka ista sudbina zbog radijacije koju vazdušna strujanja neminovno vuku prema jugu. Australija je posljednje utočište (dobro, pretposljednje ako uračunamo i Antarktik) živog svijeta, ali i njoj ostaje svega nekoliko mjeseci. Preživjelima ostaje samo da smisle kako da to preostalo vrijeme iskoriste, jer spasa nema.

 

Baš sam danas malo rovinjao po netu u sklopu pripreme za pisanje ovog rivjua i naletim na nekakvu cjepidlaku koja kritikuje naučni aspekt knjige, tvrdeći da sve to nije nimalo realno, da bi radijacija brzo nestala i tome slično. Na sve to možemo da konstatujemo – who cares? Ovo je fikcija, a fikcija nije obavezna da se drži ograničenja realnog svijeta. Meni je sve to bilo savršeno uvjerljivo anyway. Dakle, ako ste baš cjepidlaka i iz nekog razloga mrzite ovu knjigu, možda možete da joj zamjerite tu eventualnu naučnu nepreciznost, ali onda stvarno za vas nema nade.

 

No, da se vratimo knjizi. Jedna od stvari koje su me impresionirale je koliko je ovo u stvari nepretenciozna knjiga. Don't get me wrong, tematika je supergrandiozna i daleko od nepretenciozne, ali mislio sam na samu strukturu, stil pisanja i tome slično. Ovde nećete naći super-ultra-mega-kul rasturačke rečenice kao npr. u Ziskindovom Parfemu (i naravno, da odmah raščistimo, jako volim Parfem), nema dijelova u kojima se autor na po petnaest strana udubljuje u psihologiju nekakvog lika koji pati nad zlom sudbinom sebe i svijeta, actually i inače ima zadivljujuće mala količina kuknjave. Dalje, iako je ambijent prilično «vojni», tj. «mornarički», u smislu da su glavni likovi iz tog miljea i da se stalno pominju nekakva prevozna sredstva, zadaci, činovi i sl., nema opisivanja svakog prokletog ventila svake proklete podmornice koja se pojavi u priči – sve je zapravo svedeno na ono najosnovnije. Rečenice su jednostavne i uglavnom nas informišu gdje je otišao neki lik ili šta je uradio, bez ikakve pretencioznosti ili naratorovog petljanja. Ukupno, knjiga ima manje od tristo strana i čita se (ako ste dobri sa engleskim ili imate neki dobar prevod) u cugu. Bar do samog kraja. Tu je već malo teže čitati u cugu.

 

Ovo gore spominjem zbog sljedećeg – narator je u knjizi praktično nevidljiv, ali ne u onom negativnom «boli me ćošak od pisaćeg stola šta se dešava, evo vam problemi pa mozgajte nad njima» smislu, već u najpozitivnijem mogućem. Ovde praktično imamo priču koja se priča sama. Ovo dovodi (bar kod mene, vama će možda zasmetati nedostatak fensi-šmensi pozerskih rečenica od po šest redova) do nevjerovatne uvučenosti čitaoca u knjigu – jer između pomenutog čitaoca i pomenute priče ne osjeća se ona tampon zona u vidu pomenutog naratora. Samim tim, mašta je automatski pokrenuta na maksimum, tako da praktično imate film koji vam se odvija u glavi. Ili tako nešto. To je bar utisak koji je knjiga ostavila na mene. Uostalom, šta se ja kog đavola vama pravdam??? Frankly, baš me BRIGA ako vam se ova knjiga ne sviđa! Idite i skočite u obližnje jezero, najbolje.

 

Sad da se pozabavimo likovima. On the Beach se bavi relativno malim brojem likova – tu su američki kapetan Dvajt Tauers, koji je nakon što je sjeverna hemisfera otišla u vražiju mater sišao do Australije i svoju podmornicu metnuo pod komandu mornarice pomenute zemlje, zatim australijski poručnik Piter Holms, koji je oficir za vezu na posljednjoj misiji te podmornice, Piterova žena Meri, njihova prijateljica Mojra Dejvidson i njen rođak, naučnik dr. Džon Ozborn (u filmskim verzijama iz misterioznih razloga preimenovan u Džulijana Ozborna), koji se takođe nađe na podmornici u svojstvu naučnika. Zajedničko za ove (a i ostale) likove je da su uglavnom svi pomireni sa sudbinom, svjesni da kraj dolazi za nekoliko mjeseci, ali se istovremeno prave ludi i dizajniraju raznorazne dugoročne planove. Apparently, žene malo teže podnose nadolazeću apokalipsu – Mojra je fun-lovin tip i činjenica da svijet nestaje za nekoliko mjeseci prilično je potresa, te pije non-stop. Stvari kreću nabolje kad se upozna sa mirnim i staloženim Dvajtom Tauersom. Piterova žena Meri je malčice psihički labilna i ima određenih, da tako kažem, «zatamnjenja» svijesti. Mojra i Dvajt se, naravno, sviđaju jedno drugom, ali ne konzumiraju svoju vezu zbog vjernosti Dvajta svojoj ženi (koja je, naravno, odavno pokojna). Uopšte, psihologija likova i sl. je prilično zanimljiva (i povremeno bogme uznemirujuća), mada možda prvi pogled na stil pisanja to ne obećava. Inače, kad spomenuh ovo za vezu Mojre i Dvajta – apparently, u filmskoj verziji koju je režirao Stenli Krejmer njih dvoje se ipak smuvaju, što je razlog zbog kog je Nevil Shute, autor knjige, prezirao pomenuti film. Dalje se nećemo baviti pomenutom psihologijom jer bi to oduzelo mnogo vremena, a na kraju krajeva umjesto čitanja nekog kretenskog bloga možda bi bolje bilo da pročitate knjigu, riiiiight?

 

Šta me je još impresioniralo u ovoj knjizi? Svedenost stila koja simbolizuje svedenost svega je lijepa and all that, ali sama svedenost nečega, ako nema ničeg drugog da je dopuni, ne može baš da bude argument u korist nečega. Well, zadovoljan sam što mogu da kažem da On the Beach ima rijetko uspješno dočaranu superdepresivnu atmosferu svijeta koji je otišao u materinu. Uzmimo recimo Dawn of the Dead. Klasik, jedan od najboljih filmova sa temom apokalipse (or rather, filmova uopšte). Film vrlo lijepo dočarava pustoš u koju se sve pretvorilo, ali za likove ima nade. Slabe i krhke, ali ipak ima. Teoretski je moguće da se solidno naoružaju i rasture zombije. A osim toga, zahvaljujući ponajviše tom filmu postao sam fan zombi apokalipse i za nju navijam da se desi svakog vikenda.

 

On the Beach je potpuno suprotan. Ovde nema nikakve nade. Od zombija možete da pobjegnete koliko god da ih ima, ali od radijacije jok. Pitate se «Pa što nisu napravili nekakva ogromna skloništa i sl.?» Odgovor je da, vjerovatno, nisu imali dovoljno vremena jer se sve brzo desilo, mada, ponavljam, knjiga se srećom ne bavi pretjerano pitanjima kako je čitav krkljanac nastupio i ko je počeo rat. Dakle, u pitanju je potpuni nedostatak nade i već taj pomenuti filmski utisak koji knjiga emituje čine da vam, potpuno suludo, ne bude drago zbog smaka svijeta (!). Ovo je vjerovatno jedino umjetničko djelo koje me je navelo da bar malo požalim sudbinu ljudske rase koja ode u propast.

 

Rekoh već da nade nema ni za groš. To baš nije sasvim tačno. Neka sitna nada se javi u jednom trenutku, ali i to samo da bi odmah potom nestala i uvalila nas u još veću depresiju. U pitanju je izvjesni tzv. Jorgensenov efekat, nešto o opadanju nivoa zračenja i slično. Shuteovo majstorstvo (a prsti me već svrbe da napišem – genijalnost) ogleda se između ostalog i u ovom dijelu. Naime, američka podmornica je poslata na sjever da ispita postoji li taj Jorgensenov efekt, tj. da li nivo zračenja stvarno opada gore. Mi pratimo tu podmornicu nekoliko dana (sve pisano onim standardnim neutralnim stilom), onda imamo rez i sljedeće poglavlje počinje povratkom u Australiju. Potpuno nehajno, Shute opisuje neke tamo banalne stvari dok vi grizete nokte i pitate se “A Jorgensenov efekt? Šta je sa Jorgensenovim efektom??? Odgovaraj, gade!” i u neka doba, onako usput, spomene “They have disproved the Jorgensen effect”. I ta jedna prostoproširena rečenica ima snagu čitavih sto stranica koje bi neki manje talentovan pisac naškrabao o kraju posljednje ljudske nade. Predivno. Inače (ovo drugo neću spoilovati), postoji još jedna stvar – već dugo vremena povremeno se pojavljuje nekakav signal iz Sijetla, sa mjesta gdje života nikako ne bi smjelo da bude. Naši heroji imaju zadatak i da izvide taj slučaj. Scena kad član posade u odijelu izlazi na opustošenu obalu i dolazi do rješenja misterije nešto je najbolje što se ikad pojavilo u bilo kojem mediju koji se bavio apokalipsom.

 

Kao da sve to nije dosta, tu je i sljedeće: Naime, sistem funkcioniše sasvim solidno u posljednjoj ljudskoj naseobini, uprkos činjenici da je kraj blizu. Naravno, kako se približava kraj knjige (i svijeta), stvari se polako raspadaju i to je opet maestralno prikazano. A kao da ni to nije dosta – sami kraj knjige i način kako se naši likovi snalaze u posljednjim trenucima je... pa, nije loše imati paket maramica pri ruci. Sve je opisano bez trunke patetike, ali pogađa ko metak u čelo. Što ste bliže kraju, sve je zanimljivije, a sve je teže za čitanje. Ima tu i jedan ekstremno uznemirujući dio (hint: Piter i Meri imaju bebu) koji je u meni izazvao reakciju kakvu nikad prije (a ni poslije) nisam doživio, a to je da nisam sasvim siguran da želim da znam šta će da se desi na sljedećoj strani.

 

Nevil Shute i ja polazimo iz različitih (ne suprotnih, ali različitih) ćoškova. Njegov je cilj da prikaže devastirajuće posljedice nuklearnog rata (knjiga je pisana friško nakon drugog svjetskog rata). Mene, s druge strane, zanima isključivo apokalipsa sama po sebi, nezavisno od uzroka (mada mi je nuklearni rat najnemaštovitiji od tri najpoznatija uzroka, koji uključuju još misteriozni virus i najezdu zombija). Ovakva knjiga predstavlja presjek to dvoje – stravična slika svijeta koji je otišao potpuno dođavola bez povratka je nešto što će zadovoljiti i okorjele ljubitelje nuklearne katastrofe i zagrižene fanove apokalipse.

 

Odbaljezgao sam dosta, ali naravno mnogo toga još ima da se kaže o ovoj sjajnoj knjizi. Lično smatram da je Shute ubo u centar sredine mete i da je ova knjiga autentično remek-djelo. Ona je spawnovala, inače, dvije filmske adaptacije – svježe nakon izdavanja knjige Stenli Krejmer je snimio film s Gregorijem Pekom i Avom Gardner (i Entonijem Perkinsom, for that matter), a prije nekih desetak godina se pojavila nova verzija sa Armandom Asantom. Filmove još nisam gledao, ali imam u planu, te očekujte i njihove rivjuove ovde, mada je sasvim sigurno da oni ne mogu da imaju snagu koju ima ova knjižica.