She (1983)

Režija: Avi Nesher

Scenario: Avi Nesher, H. Rider Haggard (knjiga)

Film.

„Šta film?“ pitate se vi.

Ne znam, ali rečeno mi je da to stavim kao početnu rečenicu ovog teksta. Za detalje se obratite Sonji Rapajić. Što se tiče She, u pitanju je jedna apsolutno urnebesna papazjanija od filma uz koju sam neizmjerno uživao. Da ste upali negdje na pola filma i bacili pogled, sigurno biste se mogli zakleti da je režiser Džim Vinorski ili neko od te klike, međutim autor je actually nekakav Avi Nešer, autor filma Doppelganger (sa Dru Berimor), a koji danas snima raznorazne critic-friendly dramurde sa odličnim ocjenama na IMDb-u. Go figure.

 

Ono što nam je šarmantni Jevrejin servirao ovom prilikom jeste ko zna koja po redu adaptacija knjige She H. Rajdera Hagarda. Knjigu nisam čitao, niti sam gledao neki od filmova zasnovanih na njoj, ali koliko sam mogao da iskopam na Internetu, Avi je iskoristio samo osnovni motiv i na njega nakalemio gomilu budalaština koje je sam smislio. Ona kombinuje motive dva vrlo popularna motiva iz osamdesetih, a to su madmaxolika postapokalipsa i mač i magija. I dok posljednjih godina postapokaliptični filmovi raznorazne sorte niču kao pečurke poslije kiše, sword & sorcery zezalice su odavno otegle papke, bar u onom obliku u kom ih znamo iz osamdesetih godina. Međutim, to je već tema za neku drugu priču. Karakteristika ovog filma jeste da je u pitanju niz sumanutih avantura vrlo labavo povezanih okvirnom pričom u kojoj nekakav heroj plavušan sa svojom malobrojnom klikom ide da se obračuna s teroristima koji su mu kidnapovali sestru.

 

Kad kažem „sumanutih“, to nije tek ukrasa radi. Sam početak filma je vrlo blesav, sa napadom pljačkaša među kojima ima srednjevjekovnih vitezova, bajkera sa nacističkim simbolima i raznih drugih kreatura, a kad počne potraga za herojevom sestrom, protagonisti upadaju u niz neprilika od kojih je svaka sljedeća bizarnija od prethodne. Imate recimo hipi komunu u kojoj svi hodaju obučeni kao stari Grci, s tim da se po noći pretvaraju u vampire, zatim kult koji kao božanstvo slavi nekog ludog manijaka koji može očima da pomjera predmete i ljude (uz nezaobilazne zelene zrake iz očiju) a simbol su mu srp i čekić, zatim ludi naučnik i njegov asistent – bradati rmpalija obučen kao balerina, dakle ne baletan nego upravo balerina, sa suknjicom i svim što uz to ide. Zašto? Eto zato. I nisam još ni trećinu svega nabrojao. Zapravo u ovom filmu skoro ništa nema veze ni sa čim, tako da komotno možete da propustite pola sata i kad se vratite dovoljan vam je jedan pogled da ustanovite da je i dalje u toku potraga za sestrom i da bez problema možete opet da se uključite.

 

Inače, Ona  je boginja nekog ženskog plemena nalik na Amazonke, s tim da je nejasno zašto je nazivaju boginjom jer ne demonstrira apsolutno nikakve supermoći. Na početku Ona i njeno pleme zarobe heroja plavušana i njegovog moronskog sajdkika (heh, ko da „heroj“ nije moron...), podvrgne ih nekim mučenjima, a onda im se iz čista mira pridruži u potrazi. Zašto? Eto zato.

 

Filmu se mora odati priznanje i što kraj ne da je potpuno u skladu sa budalaštinama koje su se dešavale ranije, već ih u dobroj mjeri i nadmašuje. Dakle, kad se naša nesrećna grupa konačno dovuče do grada u kom su nastanjeni oni pljačkaši, teroristi ili šta su već, momentalno bivaju uhvaćeni i poslani na neki turnir gdje treba da se bore do smrti. Gazda terorista je neki idiot sa metalnom maskom veličine osrednjeg televizora, koji kao nadgleda te borbe. Čim otkrije da su među borcima neki koji su tu došli specijalno da mu učine zlo (uključujući Nju, zakletu mu neprijateljicu), on ih... pobije? Ne, on ih pusti da idu. Zašto? Eto zato. Međutim, pravi kicker slijedi odmah nakon toga – tužni heroji izlaze van grada razočarani što će ovaj da pošalje svoje najbolje ratnike u Njeno selo i što će tamo sve da pobiju prije nego što Ona i ostatak ekipe stigne da se vrati. A onda grupica (koja je u tom trenutku sastavljena od ukupno četiri osobe) ipak odlučuje da se bori i da pokaže tim teroristima koji već godinama terorišu čitav postapokaliptični svijet ko je gazda.

Naime, upravo van gradskih vrata nalaze se pogodno rasuti raznorazni predmeti koji su dušu dali za postavljanje zamki. I tako naši fino iskopaju rovove, postave neke mine, barikade i ko zna kakva još čudesa. Naravno, ljubazni teroristi su sačekali da oni sve ovo lijepo postave i montiraju i onda su sa ogromnim entuzijazmom istrčali kroz gradska vrata samo da bi ih tamo dočekala naša četiri heroja (tj. dva heroja i dvije heroine) i razbili u paramparčad.

 

I sve je to lijepo, svijet je spašen, bla bla bla, sad je vrijeme da dođe do konkretizacije ljubavnih tenzija koje se obligatorno provlače kroz čitav film. Herojev sajdkik je od početka pikirao na Njenu sajdkikicu, a heroj na Nju (i Ona na njega). I tako se dvoje sajdkika smuva, međutim kad je došao red na Nju i heroja, oni se samo nešto tugaljivo gledaju i onda ta budala otplovi sa svojom sestrom i ostavlja Nju uplakanu i nas bez hepienda. Zašto? Eto zato. I muzika, koja je do tada bila klasičan kosati cheesy hard rok, naprasno postaje nekakva tugaljiva srcedrapajuća balada. Čista poezija. Na YouTubeu možete naći nekoliko scena iz ovog filma, uključujući klasični obračun na mostu pred kraj filma, mada bih vam ipak savjetovao da pogledate cijeli film. Vampiri, telekinetički komunista sa svojim kultom i masa drugih nepomenutih stvari previše su dobri da bi se mogli adekvatno opisati riječima. Kad već spomenuh muziku, moram priznati da sam se ne malo iznenadio kad sam vidio da ju je radio legendarni Rik Vejkmen, jer ipak takav sir nisam od njega očekivao.