Scenario: Don McKellar
Dođavola i k vragu! Tako sam želio da ovo bude jedan od najboljih filmova na svijetu i opet sam se razočarao. Last Night je na kraju balade ispao nešto što može a i ne mora da se pogleda A potencijal je bio neviđen – kanadski indie film o posljednjoj noći pred smak svijeta, sa svim major kanadskim facama u glavnim is sporednim ulogama (uključujući Dejvida Kronenberga). Aj min, kako to može da bude manje od fenomenalne genijalnosti???
Odgovor je jednostavan: Ako ga napiše i režira neko kome bi mnogo bolje bilo da se drži onoga što zna da radi, a to je gluma. Ovde ćemo da napravimo malo poređenje – Edward Burns, koji mi je postao simpatičan nakon što sam pogledao A Sound of Thunder, zagorčao mi je život svojim ultimativnim remek-nedjelom zvanim The Groomsmen, zapanjujuće katastrofalnom dramurdom sa tako bezobrazno idiotskim scenarijem da sam se preko nekoliko puta crvenio u toku filma, ne vjerujući da je neko rekao upravo ono što je rekao. Taj film je naravno bio do poklopca pun poznatim glumcima (raspoređenim na potpuno pogrešne uloge) i mnogi «kritičar» sa IMDb-a ga je nazivao inteligentnim (sic!), duhovitim i ko zna šta još. A i Robert Reford himself je svojevremeno sa ponosom isticao kako je, eto, baš on na svom Sandensu lansirao Eda Burnsa, filmom The Brothers McMullen. Taj doduše nisam gledao, ali sam jednom na TV-u ukačio jednu scenu koja mi je bila sasvim dovoljna da procijenim njegov «kvalitet». Ukratko – Ede Burnse, drži se glume i pusti da scenaristi pišu scenarije, a režiseri da režiraju. Svako nek radi svoj posao. Kad mi rikne česma, ja se ne pravim pametan i pokušavam sam da je «popravim», već lijepo zovem vodoinstalatera, kome je to posao, te na kraju svi budemo veseli – on što me je olakšao za pare, česma što je proradila, a ja što mogu ponovo da pijem vodu.
Slučaj sa Donom MekKelarom, naravno, nije ni približno tako drastičan. MekKelar je ipak Kanađanin, što ga čini po defaultu inteligentnijim od prosječnog Amerikanca (ako vam se ovakvo disovanje Amerikanaca ne sviđa, možete da skočite znate već gdje). Tako i Last Night nije loš film na način na koji je recimo Groomsmen loš. Zapravo nije loš uopšte. Ali nije ni dobar. U suštini je vrlo teško odrediti šta ovaj film jeste.
Sama ideja je odlična – ali ispostavlja se, prije za kratki film nego za dugometražni. Dakle, šest je sati do kraja svijeta, nalazimo se u Torontu i pratimo nekoliko likova i način na koji preživljavaju posljednje sate. Ne pitajte kako dođavola ljudi znaju da će tačno u ponoć tog dana da nastupi smak svijeta jer nam se to bukvalno nijednom riječju ne objašnjava (ne moram ni da spominjem koliko je ovo odličan potez). Stvari su takve kakve jesu. Film sadrži dva glavna lika i brdo sporednih – glavni su sam Don MekKelar (u ovakvim prilikama kad imate lika koji piše i režira film i da glavnu ulogu samom sebi ne mogu da se ne sjetim sjajne scene u filmu Ed Wood kad se istoimeni hvali kako je i scenarista i režiser i glumac i producent) i Sandra Oh (kako god da se to čita). MekKelar je nekakav nedruštveni osobenjak koji je, ispostavlja se, pogođen smrću svoje žene (ni o tom, srećom, ne saznamo skoro ništa) i odlučuje da kraj svijeta dočeka sam, iako nakratko svrati na nekakvo porodično okupljanje kod roditelja. E sa takvim likom bih ja od prije desetak godina mogao da se identifikujem. Elem, on na toj nekoj simboličnoj proslavi Božića u krugu porodice izbaci nekoliko ciničnih komentara i u tom trenutku se čini da stvari obećavaju.
S druge strane, Sandra Oh pokušava da se dokopa kuće, jer sa mužem ima dogovor da se zajednički samoubiju tačno u ponoć. Međutim, nikako joj se ne da – prvo joj ulična dječurlija demoliraju auto, pa onda ne može da nađe drugi, a ne može ni da dobije muža na telefon, te na kraju završava družeći se sa MekKelarom. Odmah da napomenem – Sandra (tako se zove i njen lik) je jedina osoba u filmu koja pokazuje išta što liči na emocije i ima ubjedljivo najbolju ulogu. Though that’s not saying much.
MekKelarov lik je kilavac i mrljavac kakvog nema na planeti. Iako je on čvrsto odlučio da smak svijeta dočeka sam, vrlo brzo prihvata društvo u vidu Sandre Oh. Kad ga neki njegov kretenski prijatelj zamoli da imaju seks, on se nešto snebiva i mrljavi i kilavi i kenja, te “sviđaš mi se, ali nisam spreman”, te ovo, te ono,... pa se na kraju malo i ljubnu. Mislim, ne znam šta li se mota po glavi tom klipanu, ajd što je glumio dlakavog homića u onom filmu Atoma Egojana, al sad u film koji lično režira meće scenu gdje se ljubi s muškarcem. Btw, u filmu glumi i njegova žena, koja ima scenu seksa upravo s tim likom. Uglavnom, to ponašanje glavnog lika ne daje nam neki konkretan uvid u njegovu psihu, već samo želju da ga tresnemo toljagom po glavi.
Ostali likovi, osim već pomenute Sandre, pomena nisu vrijedni. Sure, zabavno je vidjeti sve te poznate glumce u nekim manjim ulogama, ali sve to nema apsolutno nikakvu poentu. Uzmimo tog lika što se poljubio s MekKelarom – apparently, on odlučuje da pred smak svijeta proba sve što u seksu do tada nije probao (a to je mnogo) – seks sa crnkinjom, seks sa djevicom, apparently očigledno i mutualnu masturbaciju s muškarcom (ako sam dobro skonto), a bogme i seks sa svojom profesoricom francuskog (!). Actually, ovo je zapravo toliko bizarno da je na neki ludački način i zabavno – tom liku se jednostavno žene koje traži pojavljuju pred vratima. Kako li dolazi do njih i odakle ih zna, pogađate, ne kaže nam se nijednom (napomena: ovo ne smatram nikakvom manom). Eto recimo scena kad se Genevieve Bujold pojavljuje u njegovom stanu – ispituje ga šta radi, kako je i tako to, pa se gledalac upita ko mu je ova, možda mama s kojom se dugo nije vidio, no onda lik kaže “Ajmo u spavaću sobu” i ta opcija momentalno otpada. Da je u pitanju profesorica francuskog saznajemo kad ih u bludnoj radnji prekine MekKelar zvonjavom na interfon i profesorica ga na izlasku ispita malo taj francuski. Posljednja koja je završila u njegovim šakama je nekakva radnica u nekakvoj plinskoj kompaniji. Gazda te kompanije je Dejvid Kronenberg, koji zove redom sve pretplatnike da ih pozdravi i informiše da će plin biti normalno isporučivan do smaka svijeta. Ko što rekoh, kako li je ona završila kod onog bludnika, možemo samo da bacamo pasulj.
Što se Dejvida Kronenberga tiče, ispostavlja se da je upravo on muž Sandre Oh (!). Kako to da nisu uspostavili kontakt telefonom (pogađate) nije baš najjasnije. Takođe nije baš sasvim jasno šta se tačno njemu desilo na kraju (ali to je namjeran ambiguitet). Elem, zanemarimo li poznatost glumaca (tu je još i Sara Poli, MekKelarova sestra, sa svojim tupavim momkom kog ko da su vremeplovom donijele iz neke serije iz pedesetih) svi ovi likovi su potpuno nezanimljivi. Okej, ovaj isprobava seks sa svim i svačim. So what? Okej, ovo dvoje oće da se ubiju međusobno. So what? Koga briga za sve to? Niko ne pokazuje nikakve prihvatljive emocije niti ima ikakvih detalja iz njihovih životnih priča koji bi eventualno mogli da nam zagolicaju maštu. Čak ni scena sa proslavom Božića u krugu porodice, koja je mogla i morala da bude čisti urnebes, bila je jednostavno mlaka i osrednja.
Što se tehničkih detalja tiče, interesantno je kako u Torontu uopšte ne pada noć, čak ni u ponoć. Takođe je interesantno to što se na centralnom trgu održava dernek povodom smaka svijeta. Dakle, ljudi su uglavnom pomireni sa sudbinom svijeta, ali nije to ona depresivna pomirenost iz On the Beach, već baš ko da im je potpuno svejedno zbog tog smaka svijeta jer će već za koji mjesec igrati u nekom novom filmu.
Suma sumarum – ovo je materijal za kratki film (koji bi sadržao samo dva glavna lika) koji je nesrećno produžen na dugometražni. Valja priznati da je posljednja scena ipak vrlo simpatična. All in all, ovaj film ni u kom slučaju ne ostavlja neprijatan ukus u ustima nakon gledanja. Problem je što ne ostavlja nikakav ukus.
No comments:
Post a Comment